Pocetna » Zanimljivosti


Nemam pare, tražim posao i devojku




  Ocenite članak: 0
pregleda: 735
Dodao/la: Gale
datum: 2014-06-07


Pojedini muškarci su zbog besparice obeshrabreni i da otpočnu emocionalnu vezu i svoj društveni položaj razumeju kao marginalan i gubitnički.

Ako se muškarac nađe u situaciji da njegova sposobnost da obezbedi one koje voli, finansijski i u svakom drugom smislu, bude dovedena u pitanje, možete slobodno da sahranite njegov ego - zapažanje je poznatog američkog komediografa Stiva Harvija. Kada ovu misao prenesemo na probleme današnjih mladića koji stasavaju za ženidbu, najčešće se otkrivaju uzroci njihovog nezadovoljstva.

Jedan od njih je i Goran Aleksić, momak sa diplomom Fakulteta organizacionih nauka. Ima 28 godina i živi sa mlađom sestrom i roditeljima u porodičnoj kući u okolini Beograda. Prijatelji ga opisuju kao divnog i vrednog momka, koji je radio i tokom studija kako bi olakšao teret svojoj porodici.

"Radio sam kad god su mi obaveze tokom studija to dozvoljavale, nisam birao poslove, nikada se nisam žalio. Nisam ludovao i nemam velike prohteve. Želim normalan život, posao i svoj prostor. Ne mogu da podnesem to što me roditelji i dalje izdržavaju. Neprijatno mi je da u svojoj 29. godini tražim od oca novac da izvedem neku devojku u grad. Zato je i nemam. O svom stanu ne smem ni da sanjam. Uvek sam mislio da su idealne godine, makar što se nas muškaraca tiče, za ženidbu oko 32. godine života. Ali kako ja da za pet godina sebi stvorim dom, kada ne mogu da nađem ni posao?", tužno nam priča Goran.

Nije mali broj ovakvih primera. Mnoge mladiće u Srbiji kao da niko ne razume - ni društvo, ni roditelji, a naročito devojke. Besparica i nezaposlenost su uticali na sve socijalne grupe, ali mlade pogađaju najviše, jer im odgađaju živote za neko bolje vreme. Sociolog, prof. dr Ljubiša Despotović, navodi da mladi odrastaju u košmarima tranzicije, u kojoj su, pored ekonomskog, devastirani i sistemi društvenih vrednosti, pa to još više pojačava pritisak na njihovu socijalizaciju, ali i razvoj ličnosti.

"Čini se da su navedenim egzistencijalnim, ali i socijalnim statusom posebno pogođeni mladi muškarci. Najveći deo problema leži u nemogućnosti da se ostvare u svojim profesionalnim i socijalnim ulogama. Postojeći egzistencijalni okvir im je do te mere sužen da ne ostavlja mogućnost ni za elementarnu vlastitu realizaciju, naročito ako u obzir uzmemo socijalnu ulogu koju im nameću običajni, kulturni i društveni obrasci ponašanja. Zato je sasvim razumljivo da jedan broj muškaraca ne može kvalitetno da se ostvari kao zaštitnik i nosilac egzistencije svoje porodice, bilo one iz koje je potekao ili one koju je sam formirao. Traume koje proizvodi takva pozicija su često preteške, pa one ostavljaju posledice ne samo na pojedinca, već i destabilizuju čitave porodice", smatra Despotović.

Nedostatak posla i novca utiče na sve druge odnose. Takve osobe se slabije viđaju sa društvom, slabije izlaze u provod. A devojke se ne nalaze kod kuće. Ovi momci dobro znaju da je dovoljno da neki "frajer" samo zazveči ključevima svog novog automobila i eto mu devojke. Opekli su se nekoliko puta i ne veruju da još postoje "fine i prizemne" pripadnice ženskog pola, one koje ne jure momke sa dubokim džepovima. Znaju da mnoge devojke ne cene obrazovanje, vaspitanje i poštenje, već platne kartice koje će im doneti nove krpice i cipele.

"Činjenica je da njihovom teškom položaju doprinose korporacije i mediji, koji u potrazi za brzom i lakom zaradom forsiraju kulturu potrošnje u kojoj je sve postalo roba, pa i naše emocije. Deo mladih žena prosto ne može tome da se odupre ili to čak ni ne želi da učini zbog vlastite udobnosti i hedonizma. Takvim svojim životnim stavom kod partnera pojačavaju osećanje frustracije, jer muškarac nije uvek u mogućnosti da odgovori na njihove pojačane zahteve i potrebe za potrošnjom. Emocionalni odnosi u nemalom broju slučajeva posredovani su ovom materijalnom dimenzijom i dodatno komplikuju ionako složene partnerske odnose. Pojedini pripadnici jačeg pola su zbog ovakvog društvenog trenda prosto obeshrabreni i da otpočnu emocionalnu vezu i svoj društveni položaj u startu razumeju kao marginalan i gubitnički", naglašava naš sagovornik.

Tako se ovi mladići osećaju manje vrednima, gube samopouzdanje, povlače se u sebe i svoje domove. S jedne strane, žele da žive život punim plućima, da zarađuju, pomažu svojim roditeljima. S druge strane, svesni svog položaja, smatraju da nemaju pravo ni na piće u lokalnom pabu sa drugovima.

"Jedan od ne tako retkih odgovora na ovakvu situaciju je i povlačenje u sebe, proređivanje socijalne komunikacije, a ponekad i potpuni prekid. U situaciji radikalne frustacije, naročito kada je ona dugotrajna, takvo stanje se može transformisati i u depresiju, razne oblike neuroza i sličnih oblika emocionalno-psiholoških tegoba", upozorava Despotović.

Svu teškoću položaja mladih lako je shvatiti i iz komentara jednog Bojana, na forumu na kome mladi diskutuju o svojim problemima:

"Završio sam ekonomski fakultet pre dve godine i nigde nisam radio. Protiv depresije se borim na razne načine, najčešće fizičkom aktivnošću, trčim, vozim bicikl, u podrumu sam napravio kućnu teretanu, pa vežbam. Za džeparac se snalazim na razne načine, samo da ne uzimam novac od roditelja. Radim fizičke poslove. Ne pada mi na pamet da imam devojku i ponekad sedim sa društvom ispred zgrade. Pomirio sam se sa tim da ne planiram ništa, samo ono što ću raditi tog dana. Kad mi se sve smuči, napijem se, pa onda sve ponovo, do nove krize samopouzdanja".

Sociolozi napominju da ovakvo stanje, iako teško, ne sme da posluži kao alibi za odustajanje i potpuno razočaranje.

"Moj utisak kao profesora univerziteta, proveren na velikom uzorku svojih studenata, je da je ženski deo današnje mladeži mnogo agilniji, određeniji i ambiciozniji od svojih muških kolega. To je činjenica koja treba da ohrabri mladiće, da ih motiviše i povuče u pravcu sopstvenog, ali i generacijskog razvoja. Nedavni tragični događaji u našoj zemlji pokazali su koliko dobrote leži skriveno u našoj mladeži. Na talasu te dobrote trebalo bi graditi u budućnosti i projekte individualne obnove i samorazvoja svakog pojedinca."

Na kraju se postavlja pitanje: kako im pomoći? Nadu, želju za borbom i snagu da ne posustanu mogu im pružiti samo najbliži, oni koji znaju koliko ti momci vrede - prijatelji i porodica. Značajna podrška može biti i ljubav "normalne" devojke. One koja će ceniti to što oni jesu, a ne ono što imaju. Pažnja i nežnost voljene uvek ulivaju sigurnost, vraćaju samopouzdanje, daju dodatnu vrednost životu, vraćaju osmeh na lice.

"Pomoć roditelja, kao i prijatelja, je uvek dobrodošla. Ona iskreno isceljuje i podiže ako je nenametljiva i pravovremena, ali može da pritiska i deformiše mladog čoveka ukoliko je uslovljavajuća i represivna. Ipak, najbolji i najefikasniji oblici pomoći su oblici samopomoći i individualnog aktivizma koji unose dobru dinamiku i optimizam u naše živote. Ma koliko naši individualni izbori i odluke bili spolja uslovljeni, mi smo ti koji donosimo finalne odluke važne za sopstvene živote. Svest o tome može nam pomoći da mobilišemo vlastite kapacitete i snage i učinimo nemerljivo mnogo, iako nam se ne jednom činilo da ništa ne zavisi od nas samih i da ne možemo da utičemo na sopstvene živote. Biće nam bolje kad mi budemo bolji", poručuje Ljubiša Despotović.

Odlaganje braka

Nezaposlenost mladića u velikoj meri utiče i na demografsku sliku Srbije. Sklapanje braka i roditeljstvo mladi ljudi odlažu sve dok ne nađu stalni posao ili se ne izbore za neko unapređenje. U ozbiljne veze ulaze tek posle 35, a dotle stalno slušaju molbe svojih roditelja da se žene. Ipak, s obzirom na to da danas "sve košta", mnogi se ne usuđuju da zasnuju porodicu.

Teror uspeha

Pojave radikalne osujećenosti i frustracija prisutne su i u državama razvijenijim od Srbije i sa većim nivoom ekonomskog statusa pojedinca. Ipak, tamo je glavni uzročnik ovakvog stanja pre svega proces takozvane depersonalizacije čoveka.

Ona je prouzrokovana ubrzanom atomizacijom socijalnog života i filozofijom ekstremnog individualizma. Ne treba zaboraviti i sve izraženiji "teror uspeha", koji se ogleda u politici nametanja brojnih i strogih zahteva mladima kao uslov dobijanja posla ili ostanka na njemu, uz, naravno, smanjene zarade i pad standarda zbog globalne ekonomske krize.


IZVOR