Pocetna » Ljubav i Sex


Raskinite okove razornih osećanja.




  Ocenite članak: 0
pregleda: 1077
Dodao/la: ElGato
datum: 2012-01-31


Često nosimo u sebi osećanja poput stida, krivice, usamljenosti, strepnje, ljubomore ili ljutnje hronično, poput neke bolesti. Ona, baš poput bolesti, uništavaju kvalitet života i blokiraju nas u pokušajima da nešto promenimo. Osim toga, ovakve emocije često zamagljuju procenu situacije, unose nemir i izazivaju konflikte, te predstavljaju stalni destruktivni i autodestruktivni potencijal u svakodnevnom životu. Skoro svako ima svoju dominantnu hroničnu „negativnu“ emociju, svoj lični zatvor.

O ovome smo razgovarali s kliničkim psihologom, lajf koučom i plesnim terapeutom Izabelom Huber , koja vodi dvodnevnu radionicu s temom „Isceljivanje emocija“ 28. i 29. januara u Beogradu i 4. i 5. februara u Novom Sadu.

Ne potiskujte emocije
Potiskivanje, izražavanje, kontrola emocija privremene su strategije, koje ne menjaju ništa bitno u strukturi našeg doživljavanja sebe i sveta.
Da je potiskivanje emocija većinom nedelotvorno, a često i štetno, otkrila je već rana psihoterapija s kraja devetnaestog veka.
Potisnute emocije izraziće se u obliku psihopatoloških simptoma ili psihosomatskih tegoba. Analiziranje hroničnih „teških“ emocija, njihovog porekla i uzroka pokazalo se kao dugotrajan posao, koji često ne donese trajna i zadovoljavajuća rešenja.
Druga strategija, koju su razvile naročito telesno orijentisane psihoterapije sedamdesetih i osamdesetih godina – izražavanje negativnih emocija (plakanje, vrištanje, lupanje po jastucima), donese trenutno rasterećenje, ali obično ne i trajno emocionalno isceljenje.

Mozak se lako transformiše
Emocije su spona između psihe i tela, veza određenog sklopa misli, predstava i telesnih oseta i reakcija. Svaku emociju karakteriše specifična mimika lica, telesna poza, biohemija i moždani mehanizmi. Za trajnu promenu u navikama emocionalnog doživljavanja i reagovanja potrebno je da se promena desi i na nivou tela. Telo je sporije od uma, a ponekad ima drugačiju logiku. Tako, na primer, ono što ponavljamo dobija na značaju i biva utvrđeno kao određena nervna veza i biohemijski proces.
Ukoliko analiziramo godinama svoje emocionalne reakcije, postaćemo veoma dobri u razumevanju njihove dinamike, ali psihoneurohormonalni sistem može ostati isti. Naš doživljaj neće se bitno izmeniti. Ukoliko u terapiji lupamo u jastuke, ostajemo besna osoba, koja je naučila da bes slobodno izražava lupanjem u jastuke. Ni činjenica da znamo tačno na koga smo i zašto ljuti ne dovodi po sebi do isceljenja besa. Tako možemo godinama da se vrtimo u začaranom krugu.
Uz pomoć ciljanih vežbi zasnovanih na specifičnim saznanjima o povezanosti duha i tela možemo, međutim, relativno brzo da pronađemo izlaz. Dobra vest je otkriće neuroplastičnosti – naš mozak poseduje kapacitet da se menja do kraja života. Vežbanje na pravi način dovodi do promena u mozgu već za nekoliko nedelja.

Neka emocije rade za vas
Emocionalno isceljenje je moguće jer svaka od mučnih i bolnih emocija ima svoj isceliteljski potencijal. Ovu drugu stranu neprijatnih emocija otkrivamo kada im priđemo s posebnom vrstom pažnje i prihvatanja. Još stare kontemplativne tradicije razvile su, polazeći od ove spoznaje, vežbe pomoću kojih se „negativne“ emocije transformišu u lične resurse i izvore nove energije.
Na prvi pogled može biti teško zamisliti kako osećanja poput stida, straha ili čak zavisti mogu da nam postanu dobri prijatelji i podsetnici na putu ličnog razvoja. To se, međutim, dešava kada izađemo iz ćorsokaka podele emocija na pozitivne i negativne.
Cilj nije otarasiti se nekih emocija, već učiniti da one rade za nas, umesto što njima mučimo sebe.

Pre svega poštujte sebe
Isceljivanje emocija podrazumeva uspostavljanje novog odnosa sa sobom, zasnovanog na novoj vrsti samopoštovanja.
Da bismo se promenili, potrebno je da imamo jasnu nameru i odluku da ostvarimo više slobode, sreće, samopouzdanja, ljubavi, zdravlja u svom životu, koja god od ovih vrednosti nam lično bila u prvom planu.
Tek kada doživljavamo sebe kao vrednu osobu, možemo sebi dozvoliti pozitivnu promenu. Prihvatanje sebe podrazumeva takođe poznavanje i poštovanje sopstvenih emocionalnih granica. Osoba sa zdravim granicama ne dozvoljava drugima da je povređuju i nema potrebu da povređuje druge.

Ne bojte se sreće i uspeha
Ponekad se uplašimo kada doživimo viši nivo otvorenosti, radosti i blagostanja od uobičajenog i sabotiramo sebe vraćajući se „svakodnevnoj mizeriji“.
Naš duh, telo i mozak poznaju naučene granice. Kad se vinemo iznad svog uobičajenog nivoa, novina, koliko god prijatna bila, ima i stresnu komponentu.
Kako granice učimo od roditelja i okruženja, često se već i stoga ne osećamo udobno kad ih prevaziđemo. Možda smo dugo bili uspešni u neuspehu, tako da smo u neuspehu na svom terenu i u saglasju sa sopstvenim i tuđim očekivanjima?
Iz ovih razloga važno je ne samo postići već i održati pozitivnu promenu. Kako, dakle, da integrišemo nova iskustva i opunomoćimo sebe za viši nivo slobode? Da bi nam ovo pošlo za rukom, moramo da naučimo i svoje telo da doživljava radost kao pravilo, a ne kao izuzetak. Samo telo nam pri tome daje obilje signala i putokaza, potrebno je samo da ih čitamo i sledimo.

Naučite da opraštate
Većina kultura i sve velike religije razvile su učenje o praštanju. Čak i savremena medicina otkriva lekovitost praštanja, čak i u slučaju teških bolesti. Oprostiti drugima ili samom sebi često nam, uprkos tome, teško pada.
Kada znamo da bi trebalo da oprostimo, a to nam ne polazi za rukom, možemo čak doživeti dodatnu frustraciju. Nedostaje nam dubinsko shvatanje procesa opraštanja i delotvoran metod.
Kad nismo u stanju da oprostimo, uhvaćeni smo u klopku koja blokira našu životnu energiju. Opraštanje se dešava u unutrašnjem psihološkom prostoru i nije suštinski povezano sa osobom koja nam je povredila integritet.
Tu osobu ne moramo nužno razumeti, još manje opravdavati. Opraštanje je pre svega napuštanje uloge žrtve i preuzimanje odgovornosti za sopstvenu moć i energiju u svoje ruke. Kako uloga žrtve, uz sva ograničenja, pruža i izvesnu udobnost, njeno napuštanje stvara vakuum u kome nam predstoji da razvijemo drugačiju, zdravu vrstu moći.