Poezija i proza
| |
|
|
post # 17 | 2012-07-13 , 4:52 PM
|
Kroj
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe skidati. Na meni ćeš se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše. I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati moju kožu s tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.
Mika Antic
Ja ne patim od ludila, ja uzivam u njemu!
|
|
| |
|
post # 18 | 2012-11-18 , 9:52 PM
|
Život je lepota Ko to samo ume Kada mu je nejteže Svakog da razume
Koliko ljubavi ima I svaka ko vatra plamti U srcu ostaje jedna I ceo život se pamti
To srce što te boli Došlo je vreme da moli Ta tvoja duša što pati Došlo je vreme da plati
Nauči srce svoje Ono što mrzi da voli A oni koji te vole Da im ne stvaraš boli
Nije važno ko je brži Važnije je ko izdrži!
Životna igra je najvatreniji događaj koji može da se dogodi, kroz sav taj proces delovanja života dešavaju se dosta neobične, neočekivane, neodoljive stvari...ne meri se sekundama vec trenucima koji su nam oduzeli dah, zato se treba prepustiti svim čarima koje nudi i pruža... :)
|
|
| |
|
post # 19 | 2012-12-09 , 5:39 PM
|
Predosećanje Poznala sam te kad sneg se topi, topi, i duva vetar mlak. Blizina proleća dušu mi opi, opi, pa žudno udisah zrak. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan, dan pijan, svež i mek. Činjaše mi se već davno znan, znan kad te poznadoh tek. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led, led, dok se budi proletnji dah; kad dan je čas rumen, čas setan, bled, kad sretno se i tužno u isti mah. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom.
D.Maksimović
Ja ne patim od ludila, ja uzivam u njemu!
|
|
| |
|
|
post # 21 | 2012-12-13 , 8:33 PM
|
Jesen
U plamenu, zapaljena jesen, gori katkada moje srce, čisto i samo. Vjetar ga budi, dodirne mu središte i onda ga objesi za svjetlost koja se smije ni za koga: kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke, neku prisutnost, neko tijelo, ono što zidove razbija i rađa opijene oblike, dodir, glas, okretaj, neko krilo samo, nebeske plodove gole svjetlosti. Tražim po sebi, unutra, kosti, netaknute violine, usne koje sanjaju usne, ruke koje sanjaju ptice...
I nešto neznano što kaže »nikada«, a pada s neba, od tebe, moj Bože i moj protivniče.
Octavio Paz
Ja ne patim od ludila, ja uzivam u njemu!
|
|
| |
USK
|
post # 22 | 2013-04-11 , 8:25 PM
|
Sastavi se....
Dosta je bilo, počinje da iritira! Jednom kad zaboli čvrsto obećamo sebi da taj bol više nikad sebi nećemo priuštiti. Ali eto, desi se, opet naivno verujem. Ponovo lečim tek zarasle rane, i opet ona sirova bol....
A sad je dosta. Odluka je pala, ne želim, odbijam, sakriću se, pobeći. Za ovaj zivotni vek dostigla sam limit što se udaraca tiče...pa nek mi je sa srećom
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
“Smisao života”!?
Mladić je otputovao daleko od kuće ne bi li se obrazovao kod velikog učitelja. Stigavši kod njega, upitao ga je koliko će mu vremena trebati da nauči sve što on zna, na šta je ovaj odgovorio „Pet godina“. „To je mnogo“, reče mladić „šta ako bih radio duplo više od tebe?“. Učitelj reče „Deset godina“. Dečak, začudivši se upita učitelja šta bi bilo ako bi radio tri puta više, na šta ovaj odgovori „Petnaest godina“. „Ne razumem. Svaki put kada kažem da ću posvetiti više energije ostvarenju svoga cilja ti mi kažeš da će to duže trajati?!“.
„Zato što ukoliko jednim okom posmatraš cilj, ostaje ti samo još jedno da te vodi na putu do njega.“
Poznata istočnjačka priča o mladiću može se primeniti i u našim životima. Zaslepljeni smo pogrešnim ciljevima, šupljim životima, karijerama, novcem, slavom. Jedan život imamo i težimo da ga potrošimo u nesreći, brizi i problemima samo kako bismo stvorili neko ime i ostavili materijalni dokaz da smo nekada postojali. Postoji nešto invalidno u ljudskoj duši što čoveka čini izuzetno komplikovanim bićem, nesposobnim za promene, a još nesposobnijim za prihvatanje istih. Plašimo se grešaka, bolje rečeno - užasavamo ih se, a da ih pritom ni ne razumemo. Čovek zna da se do sreće i ispunjenja njegovih ciljeva stiže preko dobre procene, ali ne razume da se do dobre procene stiže iskustvom, a iskustvo se stiče lošom procenom – sve počinje od greške. Greške imaju sposobnost da naš život učine izuzetnim, greške nas nekada čine posebnim, od njih su stvorene prelepe stvari, samo ukoliko smo dovoljno ludi da za njih otvorimo oči. Kažu da je život ono neočekivano što se desi dok planiramo druge stvari. I jeste, ali zar život ne bi bio daleko lepši ukoliko bismo prosto bili otvoreni za te neočekivane stvari?? Kineski karakter koji označava krizu sastavljen je od dva podkaraktera. Jedan je reč opasnost. Drugi je prilika! Zamislite život u kojem ćete u svakoj krizi videti priliku, u svakom iznenađenju videti sreću, a u svakoj grešci put ka cilju! Bojimo se da ćemo u poslednjim trenucima naših života, kada se osvrnemo, videti propuštene prilike, nesreću, neiskorišćenost ili protraćeno vreme, da ćemo osetiti kajanje. Postoji lek za to – poslednji čas vašeg života je samo jedan, a proživećete ih milione, zato potrudite se da svakog trenutka budete srećni.
Znajte da je život isuviše širok pojam, izuzetno je komplikovan ali i krajnje jednostavan ukoliko ga živite tako da svakog njegovog trenutka budete srećna osoba. Ne treba vam puno za sreću; ne treba vam novac, slava ili vreme – sve što vam treba je u vama i to imate u svakoj proživljenoj sekundi. Zato ne čekajte pravi trenutak, on ne postoji, postoji samo šansa – nešto što je uvek prisutno u vašem životu. Ta šansa nikada neće biti druga jer ćete uvek moći da popravite svoj život. Zato znajte da čovek nikada nije potpuno nesrećan i shvatite da u svakom trenutku svog života imate sve potrebne uslove da budete srećni. Uvek postoji izlaz, i kada ga ne vidite tu je. Izdržati neizdrživo, postići nemoguće, uspeti nezamislivo, pobediti nepobedivo. Hiljadu neobjašnjivih čuda je svuda oko nas, samo smo toga potpuno nesvesni. Život možete živeti kao da je sve čudo, ili kao da ništa nije. Izbor je na vama.
Poruku je menjao/la muharemhuskic7 - Cetvrtak, 2013-04-11, 8:28 PM
|
|
| |
|
post # 23 | 2016-02-15 , 10:29 PM
|
Zbog svega sto smo najlepse hteli, hocu uz mene nocas da krenes Ma bili svetovi crni ili beli, ma bili putevi hladni ili vreli, nemoj da zalis ako svenes. Hocu da drzis moju ruku, da se ne bojis vetra I mraka, uspravna I kad kise tuku, jednako krhka, jednako jaka. Hocu uz mene da se svijes korake moje da uhvatis, pa sa mnom bol I smeh da pijes I da ne zelis da se vratis: da sa mnom ispod crnog neba pronadjes hleba komadic beli, pronadjes sunca komadic vreli, pronadjes zivota komadic zreli. Ili crknes, ako crci treba, zbog svega sto smo najlepse hteli.
Vodite ljubav, a ne rat. A možete i oba, venčajte se
|
|
| |
|
post # 24 | 2018-06-14 , 11:18 PM
|
Mozda je ona bila jedina koju sam voleo Ne znam kako, ne znam zašto Ali sa drugima je to mnogo krace trajalo Kao slab alkohol koji te jedva uhvati Više umišljaš da si opijen njime Nego što te stvarno drži Osvojilo me njeno zavodljivo ludilo Onaj ženski nacin kada zna da ti pride i podide Ali i da te razbije kada se najmanje nadaš Svi oko mene rušili su mi sliku o njoj I govorili da je promašena, izgubljena, da zaslužujem bolju, drugaciju Spašavali su me od nje Kao što zavisnika spašavaju od njegovog mraka Bila je moj porok koji me opsedao Toliko dana i noci nisam mogao bez nje A nje nigde I kada se javi, pojavi, znam da ce da ode I kada je nema, znam da ce da se vrati Nikada sa njom nisam bio nacisto Da li završavamo ili ponovo pocinjemo Možda je to bio nacin da me drži uz sebe A pre mislim da ni sama nije znala šta hoce Ni približno je nisam imao koliko sam imao druge A opet sam je voleo Voleci sve njeno Želeci je u hiljadu besanih noci Boljih avantura i jace strasti u životu nije bilo A jedva i da sam je video golu Bilo je u meduvremenu stvarno dobrih devojaka Koje bi svako iole normalan odveo pred oltar Ali ja nisam normalan I nije za mene oltar Plašim se svake obaveze koja traje duže od dva dana Lako mi je da obecam nešto Teško mi je da živim sa tim i ispunjavam Stalno bih negde da idem, nekome Samo sam pored nje mogao da se smirim i ostanem Samo što ona to nije znala Uverena da i nju neko, negde ceka A taj neko nikako da se pojavi Danas smo sami oboje Usamljeniji nego ikad Ali nam ne pada na pamet da se javimo jedno drugom Ona ne bi da kvari sliku koju je stvorila o sebi A ja ne bih iznova da kvarim svoj život Neke ljubavi je najbolje ne doživeti do kraja Kako i sam, pored njih, ne bi doživeo svoj kraj A ja sam bio veoma blizu I kraja I njoj Srecom izbegao sam oba.
Stefan SimicAdded (2018-04-02, 0:27 AM) --------------------------------------------- Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom, pa si dubinom boja, zvijezde pustila posteljom i visinom svoga srca, jastukom zapalila iskru strasti, a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda i sa visoravi crvenih usana topli dah razlila, da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče. Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi, čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove koji trepere po raširenim dijelovima prepona, sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora, sto kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja.
Ispunjena nježnom požudom, kružiš plesom leptira i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka, zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti, prekrivaš me vrhom jezika, nadvisuješ zjenicom, pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka.
Zal Kopp Added (2018-04-03, 2:30 AM) --------------------------------------------- Sreli smo se mislima. Dodirnuli dušom. Onako usput. U prolazu. I dobro je.Predobro. Skoro nestvarno. Putujemo vremenom. Lebdimo svemirom. Nek traje beskrajno. Nek ruka ruku u drhtaju nađe. Nek sretno plove naše lađe. Lađe ljubavi.Raširimo jedra. A kad suton u zlatu zažuti. Kad se nova noć ljubavi sluti. Kad osluškuješ.Čekaš. Misliš mjesečina je. Znaj nije mjesečine korak lak. To ti ja dajem znak. Moja misao tebi hrli. Toplim te zagrljajem grli. Added (2018-06-14, 11:18 PM) --------------------------------------------- Nisam dozvolio njenom telu, skladnoj i prikladnoj ambalaži za njenu skupocenu dušu da mi pogled zavede. Polako, rekoh sebi, čekaću da se otvori, da osetim šta će mi grudi ispuniti, kada udahnem sadržaj. Mogao sam je lako, muškim dodirom, kao bocu šampanjca, naterati da pola sebe po meni prolije, pola dopusti da ispijem, da je, opijen, potrošim i zaboravim, čim se otreznim. Ne, to ne bih bio ja, niti bih saznao ko je ona. Osetio sam da malena bočica, dizajnirana po liniji kretanja mojih usana i dlanova, sadrži nešto što osećam, nešto bez čega neću osećati, bez čega mogu da žive jedino oni kojima se ne živi. Strepeo sam, preplašen privilegijom, šta će me snaći kada se otvori. Duh? Anđeo? Boginja? Suviše obično. To umem i sâm da izmislim. Ovo je, izgleda, žena. Činilo se da će eksplodirati u mojoj blizini, bezmalo je kroz pore izlazila iz sebe. Drhtao sam od straha da će se potrošiti na mene, pokušao da ne gorim, da je sačuvam od sebe. Pod pritiskom mojih vrelih reči, otvorila se, kapnula kap sebe, dovoljno da osetim šta u njoj osećam. Duša, dakle, ima miris? Prelepo mirišeš, rekoh. Tek ćeš da osetiš kad budem u tvojoj koži, reče i razli se svud po meni, a ja, sunđer. Ista kap na tuđoj koži ne miriše isto, al’ mora se probati još neka kombinacija. Na hladnijoj koži od moje, biće diskretna, primerena trenutku, uz novu mirisnu notu, dok ne izvetri, dok ne dosadi, a moja koža nikad više na sebe neće mirisati.
Ljubav odoleva vremenu koje sve otima. Nikada nije istinski voleo onaj ko misli da je ljubav prolazna"
|
|
| |
|
post # 25 | 2018-06-15 , 0:06 AM
|
> C E Z Nj A < ------------ Sanjam da ces doci: jer mirisu noci ,a drvece lista, i novo se cvece svakog jutra rodi; jer osmesi ljupki igraju po vodi, i proletnjim nebom sto od srece blista;
Jer pupe topole i kao da hoce, k nebu, pune tople, nabujale zudi; jer u dusi ljubav bilja vec se budi, i mirisnim snegom osulo se voce;
Jer zbog tebe ceznje u vazduhu plove; svu prirodu Gospod za tvoj docek kiti. Cvece, vode ,magle, jablanovi viti, sve okolo mene ceka te i zove.
Dodji! Snovi moji u gustome roju tebi lete.Dodji, bez tebe se pati! Dodji! Sve kraj mene osmeh ce ti dati i u svemu ceznju opazices moju.
Desanka Maksimovic ~~~~~~~~~~~~~ > Rodjena : 16.05.1898. - Ribrovica / Valjevo > Umrla : 11.02.1993. - Beograd
|
|
| |
82 poruka na forumu
| |
14
| |
226
|
|
post # 26 | 2018-10-16 , 12:42 PM
|
Piše mi se nešto nežno, kao kad mi obrazom dotakneš usne i šapneš: „Pričaj, umeš sa rečima…“, pa te poslušam, jer mi se čini da dišeš svaku moju reč i da ćeš ostati bez daha, ako ćutim. Na brzinu smislim bajku o nama, a ti pitaš: „Do kraja života?“. Naravno, kažem, dok mi grudima golicaš vrhove prstiju.
Piše mi se nešto nežno, kao kad mi šapneš odakle si, al’ nikom da ne kažem. Zakunem se da ću tajnu odneti u grob, a ti se ljutiš što tako govorim i tražiš da obećam da neću umreti prvi.
Piše mi se nešto nežno, kao kad ramenom dotakneš moj dlan, pa želim da ti pregrizem bretele i dozvolim tvojim mladežima da mi budu na vrh jezika, kao ne mogu da se setim kako se zovu, a ja sam im imena dao.
Čita mi se nešto nežno, kao kad čitam sa tvog dlana da ćeš se udati za pesnika, imati puno dece i u pedesetoj ostati udovica. Skineš zamagljene naočare i tada pročitam, mada razmazan,
zavet da ne smem umreti prvi.
Čita mi se nešto nežno, kao kad u tami čitam poeziju, pisanu Brajevim pismom po tvojoj koži. To te golica, a ja kažem: „Izdrži, sad će najlepši deo“…
Piše mi se nešto nežno, a ne umem bez tebe. Razmazujem mastilo, gužvam hartiju i svako slovo zvuči kao psovka, jer ne znam koje nebo da molim da ne prizna obećanje da neću umreti prvi.Added (2018-10-24, 2:12 PM) --------------------------------------------- Jedva si me uverila da umem da se radujem i sâm sam, najzad, naučio da biti srećan nije sramota. Sastavio sam se i prvi put sreo veći deo svojih delova. Sećam se da sam sebe, onog pre tebe, zaboravio i mislio da ću umeti, ovako amaterski, da te volim. Mislila si da sam poseban, a samo sam bio drugačiji i trudio se da ti dokažem da nisi drugačija, već posebna.
Nikad te nisam pitao kako mi je pošlo za rukom da mi pođeš za rukom, kao saputnica, zaštitnica, prekretnica… Otkrij mi barem trik kojim si zavežljaj od sukna iz mojih grudi pretvorila u satenski i sklonila na sigurno, u svoje grudi, daleko od moje neprirodne potrebe za prekomernom nežnošću. Saten k’o saten, klizi, kao i sve tvoje čime ga ukrašavam, a ja bandoglav, odsanjam svako slovo, domaštam, ako treba, dotegnem uzdahom, pevušeći našu pesmu… Ne znaš da imamo našu pesmu? Jednom ću stati pred hor i orkestar, dirigovati trepavicama svoj san, dok ne naučiš da ga slušaš, dok ne pokušaš… Pusti snove, pusti snovi. Ponekad pero, kojim te provlačim kroz saten, zapne, moram da param ono u šta sam do maločas verovao, pa boli više nego inače. Ista ti, isti ja, a ninašta ne ličimo, jer sam hteo da nas ulepšam. Drugim slovima pokušam da nas dočaram, drugim rečima opravdam, mada znam da ne bih uspeo ni da sam pismeniji. Ipak vezem, kako priliči nama ovakvima bez vas takvih.
Ti si moj najbolji drug, kom sam poverio samo jednu tajnu, dovoljnu, da znaš da nisi želja, već žena koje sam željan. Added (2018-10-24, 2:17 PM) ---------------------------------------------
Added (2018-10-24, 2:18 PM) --------------------------------------------- PočaljiNaslov: Re: Goran Tadić Pon 30 Apr - 7:52 Zaboravio sam te do te mere da nisam siguran da sam te poznavao, ali kada mi neko nedostaje znam da si to ti, prepoznam te po načinu na koji mi stežeš grlo. Ljutim se na sebe što mi neko drugi ne nedostaje, al’ badava, ne mogu se setiti nikog vrednog ovolike tuge. Rasterao sam izazivače bola, jedina si koja se vraća da mi nedostaje. Ne znam šta mi tvoje treba i zašto, ali znam da bez toga teško podnosim sebe. Spremim večeru za dvoje – ništa ne okusim, spremim postelju za dvoje – oka ne sklopim. Sve mi je za dvoje, a nema ni tebe, ni mene. Ko zna, možda to ipak nisi ti? Možda neko drugi nekom drugom nedostaje, a tuga po navici dođe kod mene, lakše joj je sa mnom.
Added (2018-10-24, 2:21 PM) --------------------------------------------- Nisam dozvolio njenom telu, skladnoj i prikladnoj ambalaži za njenu skupocenu dušu da mi pogled zavede. Polako, rekoh sebi, čekaću da se otvori, da osetim šta će mi grudi ispuniti, kada udahnem sadržaj. Mogao sam je lako, muškim dodirom, kao bocu šampanjca, naterati da pola sebe po meni prolije, pola dopusti da ispijem, da je, opijen, potrošim i zaboravim, čim se otreznim. Ne, to ne bih bio ja, niti bih saznao ko je ona. Osetio sam da malena bočica, dizajnirana po liniji kretanja mojih usana i dlanova, sadrži nešto što osećam, nešto bez čega neću osećati, bez čega mogu da žive jedino oni kojima se ne živi. Strepeo sam, preplašen privilegijom, šta će me snaći kada se otvori. Duh? Anđeo? Boginja? Suviše obično. To umem i sâm da izmislim. Ovo je, izgleda, žena. Činilo se da će eksplodirati u mojoj blizini, bezmalo je kroz pore izlazila iz sebe. Drhtao sam od straha da će se potrošiti na mene, pokušao da ne gorim, da je sačuvam od sebe. Pod pritiskom mojih vrelih reči, otvorila se, kapnula kap sebe, dovoljno da osetim šta u njoj osećam. Duša, dakle, ima miris? Prelepo mirišeš, rekoh. Tek ćeš da osetiš kad budem u tvojoj koži, reče i razli se svud po meni, a ja, sunđer. Ista kap na tuđoj koži ne miriše isto, al’ mora se probati još neka kombinacija. Na hladnijoj koži od moje, biće diskretna, primerena trenutku, uz novu mirisnu notu, dok ne izvetri, dok ne dosadi, a moja koža nikad više na sebe neće mirisati.
Added (2018-10-24, 2:22 PM) --------------------------------------------- [img]http:// https://i.imgur.com/sw1Zek4.jpg[/img] Added (2018-10-24, 2:23 PM) ---------------------------------------------
Added (2018-10-24, 2:40 PM) --------------------------------------------- Ovaj put Ćutim ti tišinu
Udišem te Onako prolećno Dečije Lekovito
To parče otkinutih snova Volim ćutanjem
Da razgalamim Da raspametim
I da nateram Svaku tvoju želju
Da poskakuje Da poludi Kada ti falim ispod kože Ispod neba Ispod lišća
Ponekad samo progutam kosmos I pomislim
Tako mi nedostaješ.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom. "
|
|
| |
|
post # 27 | 2018-10-26 , 1:37 PM
|
Zaboravi da negde na svetupostoje nekakvi tvoji muževi, i moje žene, i postelje u kojima su snovi zanat. Neka drumovi budu za mene i tebe pruženi ove slučajne večeri daleko u nepovrat.
Možda smo zato i rodjeni da jednom tuda odemo. Da ti milujem kosu kao da sam ti prvi. A posle, da jedno drugome malo lepog dodamo uz dve - tri mrve ljubavi i jednu kapljicu krvi.
Nikada neću zbog tebe ići da ločem rum, ni da sročim za večnost najbolju pesmu kraj caše. Malo mi se osmehni kad se vratiš niz drum. I nemoj da mi mašeš. Ni ja neću da mašem...
Poruku je menjao/la srna00 - Petak, 2018-10-26, 1:38 PM
|
|
| |
82 poruka na forumu
| |
14
| |
226
|
|
post # 28 | 2018-12-15 , 5:48 PM
|
Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju, a bolje bi bilo da si naišao na nečiju.. Jer,nečija je nečija, navikla je da pripada. Pa kad je jednom bila nečija, može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija, ni na šta nije navikla.. ..nije ni morala da se navikava. A ti misliš -dobro je, ničija je slobodna! Pa,ničija je baš i ničija zato što toliko voli slobodu i što nikada, zarad nje, ne bi postala nečija.
Svačija je isto tako nečija, samo što je previše nečija. Ali,uz dobre razloge, može postati umereno nečija, pa opet postati samo tvoja.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija...? Kad je to,zapravo,najgore što je moglo da ti se desi...
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom. "
|
|
| |
|
post # 29 | 2018-12-28 , 9:46 AM
|
Nemam više vremena Nemam više vremena za duge rečenice,nemam kad da pregovaram, otkucavam poruke kao telegrame.
Nemam vremena da raspirujem plamen, sad zaprećem šake zgorela žara. Nemam više vremena za hodočašća, naglo se smanjuje putanja do ušća, nemam kad da se osvrćem, da se vraćam.
Nemam više vremena za sitnice, treba sad misliti na večno i neobuhvatno. Nemam kad da razmišljam na raskrsnici, mogu stići jedino kudgod u blizinu.
Nemam vremena da išta izučavam, nemam vremena sad za analize, za mene je voda sada samo voda kao da sam je pila sa kladenca; nemam kad da razlažem na sastojke nebo, vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.
Nemam više vremena za bogove tuđe, ni svoga nisam dobro upoznala. Nemam kad da usvajam zapovesti nove, mnogo mi je i starih deset zapovesti.
|
|
| |
|
Legenda: [Administrator] [Super Moderator] [Moderator] [Urednik] [Forum Moderator] [VIP] [Donator] [Korisnik] |
|