|
Price koje nose u sebi poruku
| |
|
|
post # 136 | 2016-01-19 , 10:43 AM
|
Onda sam, prijatelju, shvatio sve iz nekog
drugog ugla. Ona je bila uz mene kada to nisam
ni znao, a ponekad ni osjetio. Nisam shvatao
koliko je ljubavi posvetila i dala meni. Znaš,
prisjetio sam se svega, i bilo mi je žao što sam
je pustio da ode. Jednostavno je postala umorna od moga nemara, još samo jedna teška greška.
Brinula se za mene, a ja to nisam shvatao. Kad
mi je govorila da ću jednom pogledati nazad i
vidjeti sve greške nisam joj vjerovao. Ali, znaš,
tek sad shvatam da sam pustio najbolje što sam
imao da ode.
---------------------------------------------
Nije došla zato jer me poželela, došla je da mi pokaže još jednom da bez nje ne mogu. Da će uvek biti najdraža i posebna, i da je svaka druga nevažna naspram nje. Čak i kad bi ovo ludo srce od nje odustalo, razum bi opet tražio samo nju...
❤
|
|
| |
|
|
post # 137 | 2016-03-30 , 11:01 AM
|
Riječ je o poemi Desiderta(Željeti). Svaki dalji komentar bi bio suvišan,stoga ću s tobom podijeliti ovaj jedan meni omiljeni tekstova. Uživaj u čitanju!
Desiderta
Idi smireno kroz buku i užburanost i sjeti se mira koji se može naći u tišini.
Koliko je moguće budi u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govori svoju istinu smireno i jasno,slušaj druge,čak i glupe i neuke i oni imaju svoju pricu.
Izbjegavaj bučne i agresivne ljude,oni su teret duhu.
Ako uspoređujes sebe sa drugima,možeš postati ogorčen ili ponosan jer uvijek ce biti većih i manjih od tebe.
Raduj se svojim postegnućima kao i svojim planovima.
Održi zanos za svoj vlastiti poziv,ma koliko on skroman bio,to jepravo blago u promjenjivim vremenima.
Budi obaziriv u svojim poslovima,jer svijet je pun prevara,al neka te to ne ometa da vidiš vrline i koliko ih ima.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svud je život pun junaštva.
Budi ono što jesi(budi svoj),pogotovo nemoj glumiti ljubav i nemoj biti ciničan prema njoj,jer uprkos svojoj ogorčenosti i razočarenjima ,ona je vječna kao i trava.
Spokojno primi iskustvo godina,skladno napustajući stavri iz mladosti.
Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće.
Nemoj sebe žalostiti izmišljanjima,mnogo strahova nastaje od umora i usamljenosti.
Osim održavanja samodiscipline,budi blag prema sebi.
Ti si dijete svemira, ništa manje nego što su to drveća i zvijezde.Imaš pravo da budeš ovdje.
I bilo ti to jasno ili ne,nema sumnje da se svemir razvija kao što bih i trebao.
Dakle,budi u miru s Bogom,ma kako GA zamišljas i bez obzira kakv ti je posao i kakve aspracija u bučnom komešanju života imaš.
Zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljaštvine i jadikovanja ovo je divan svijet.
Budi radostan!Potrudi se da budeš sretan!
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 138 | 2016-09-10 , 11:27 AM
|
>>> NIKOLA SINE<<<
Sine danas si me pitao : Zasto mama imas tako tuzne oci,zasto se skrivas u samoci,zasto je tvoj zivot tuzan i bolan i zasto se ja mama zovem Nikola? Zasto moje ime sapuces nocu,zasto u snu vices-Nikola ja te hocu?
O sine ,ti ne znas zivot majke tvoje ,ti ne znas tuge moje i zato sada cuj me:Kada sam imala 26 godina ,kad sam zivot gradila ,ja sam njega zavolela. Njegovu kosu smedju,njegovu dugu vedju,njegove braon oci a voleo je i on mene .Sine on Nikola se zvao on meni sve je dao.Volela sam ga iskreno i duboko,kao gnezdo svoje soko,kao ruza rosu ,kao vetar kosu...A onda... u mom srcu rana.Moja ljubav se prekinula jedne julske noci. I tada moja sreca prestade da tece. O sine i danas ga volim i nikada da ga prebolim.Sine u tvom imenu ja krijem njega. Tvoj otac nije znao i sve mi je on dao, na vencanju kad sam sa njim bila,gorke suze tad sam lila. I poluglasno Nikolu sam tad zvala,osta samo suza i uzdah. "Zasto places mila"-pitao me je sa osmehom blagim i ja zbunjeno slagah! On nije znao koliko mi je odan i da iza svega stoji Nikola. Zato sine to ime je tvoje,jer u srcu mome samo ste vas dvoje ...O prestani mama tako da places,prestani da zivis u bolu. A taj Nikola te mozda jos uvek voli!
Cuti sine i ne pricaj te lude stvari,pusti moje srce da vecno zali. Odrasti sine i ne pricaj te lude stvari,pusti svakoga dana mozda ce tako zarasti rana. Rasti sa braon ocima tim i sa njegovim osobinama svim.Odrasti sine i moj Nikola budi.Rasti sine i budi kao on iako ce mi to naneti bol. O rasti sine i srecan budi ,a kad napunis 26 godina tada ce mama tiho umreti,sasvim tiho da niko ne vidi.Jer on je 26 godina imao kad mi je bol naneo. A na moj grob ne pisi ime moje vec urezi ime svoje.Jer to ime on je nosio,jer to ime zivot je moj pokosilo. Jer to telo moje mrtvo telo volece,jer to ime vecno u meni ostace. A na kraju urezi reci ove: """ O cuj Nikola,to te iz zemlje zovem,uzmi malo zemlje moje,otvori kovceg taj i vidi sta je ucinio tvoj KRAJ!!!"""
"""POSVECENO NIKOLI, JEDINOJ OSOBI KOJU SAM VOLELA U ZIVOTU"""
Najveci moj nedostatak je sto me nema u dva primerka!!!
|
|
| |
|
|
post # 139 | 2016-09-10 , 4:41 PM
|
Dva čoveka, ozbiljno bolesna delili su bolničku sobu. Jedan čovek morao je da sedi na krevetu svakog dana sat vremena kako bi pokušao da prazni tečnost iz pluća. Njegov krevet bio je pored prozora. Drugi čovek morao je da leži sve vreme. Zbližili su se pričom o životu, porodici, detinjstvu, poslu…Svakog popodneva, kada je čovek pored prozora sedeo, opisivao je svom cimeru šta vidi kroz prozor. Čovek koji je stalno morao da leži počeo je da živi za te trenutke kada je njegov svet bio obogaćen svim opisima stvari koje se dešavaju napolju. Kroz prozor se video park sa predivnim jezerom. Labudovi su plivali u jezeru dok su se deca igrala pored vode. Parovi su šetali držeći se za ruke. Cveće u parku je bilo predivno, a u daljini se video i grad. Dok je čovek pored prozora opisivao sve detalje, drugi čovek bi zatvorio oči i uživao u scenama. Jednog popodneva čovek pored prozora opisao je paradu koja je prolazila pored bolnice. Iako nisu mogli da čuju zvukove mogli su da zamisle radost. Dani i meseci su prolazili. Čovek koji je morao da leži postao je ljubomoran na svog cimera i poželeo da on dobije mesto pored prozora ne bi li mogao da vidi sve lepote o kojima je čuo. U svojoj očajničkoj želji odlučio je da otruje čoveka pored prozora. Jednog jutra sestra je ušla u sobu i videla beživotno telo čoveka pored prozora. Telo je odneto i ubrzo nakon toga drugi čovek je zamolio da se njegov krevet premesti pored prozora. Sestra je prihvatila, smestila ga i ostavila samog. Polako i uz veliki napor, ustao je da pogleda prizor kroz prozor. Video je samo zid. Pitao je sestru šta misli zbog čega je drugi čovek opisivao onako divne prizore. Sestra je odgovorila da je drugi čovek bio slep i da nije čak mogao da vidi ni zid.
Rekla je: “Možda je samo želeo da vas ohrabri i učini srećnim“.
Epilog:
Velika je sreća u tom da učinite nekog srećnim, bez obzira u kojoj se situaciji nalazili. Kad delimo tugu upola je lakše, ali kad delimo sreću upola je veća. Ako želite da se osećate bogatim, izbrojte sve stvari koje imate, a novac ne može da kupi. Ne budite ljubomorni na druge ljude, već radite na sebi. Podelite sreću i učinite nekog srećnim. U suprotnom naći ćete se ogorčeni i sami pred zidom.
Nisam najlepsa. Nisam najbolja. Nisam najpopularnija. Nisam kao druge.
Nisam ni izbliza savrsena. Nemam savrseno telo. Ima puno boljih od mene.
ALI TO SAM JA :)
|
|
| |
|
|
post # 140 | 2016-09-10 , 10:10 PM
|
Nekoliko buducih oceva nervozno je sedelo u hodniku. Babica je uperila prst u jednog od njih i rekla: "Cestitam, musko je!"
U tom trenutku, drugi je besno odbacio novine u koje je buljio, skocio i viknuo: "Ej, stani malo! Sta se ovde desava? Ja sam dosao citava dva sata pre njega!"
Pozelite mi srecu.
|
|
| |
|
|
post # 141 | 2016-09-12 , 1:37 PM
|
Bilo je već rano jutro kad smo izlazili iz bara. Meni se nije išlo kući, kao ni njoj. Uzeo sam s terase dva stolca i odnio ih nasred ulice.
Sjedili smo i upijali jutarnju tišinu koja se kroz maglu šuljala neznatnim notama.
- Hvala ti, rekao sam joj naslonivši ruku preko njenog ramena. Ništa nije rekla, samo se stisnula uz mene. Ona me razumjela. Sve ono kroz što prolazim njoj je bilo vrlo poznato...
U svojoj priči spomenula mi je kako mjesecima već ne spava zbog smrti jedne njezine drage osobe. Oh, Bože, pomislio sam. Nitko ne umire, već se seli na drugi svijet. Ona to nije znala, nisam joj to te noći ni govorio. Nakon dugog razgovora, skupila se uz mene i u suzama je zaspala. Čitava noć bila je njezina. Osjećao sam tugu, ali i radost što sam pored nje. Cijelu noć ostao sam budan i tek sam pred jutro zaspao. Bilo je to nešto novo za mene, a za nju, još i više...
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 142 | 2016-10-29 , 9:34 AM
|
I sad nakon toliko vremena..
Krenula sam na putovanje svoga zivota iz kojeg je nestala 1 meni jako drage osobe
Put je bio cesto prazan a vise puta pun sitnica koje su me podsecale i asocirale na tu osobu.
Ali sa druge strane moj zivot je ispunjen drugim stvarima koje su mi bitnije nego sve na svetu.
Uzivala sam u tome pokusala potisnuti negde u glavi proslo vreme
Pokusala na srce staviti kopcu a ne flaster da manje osecam
I da verujte vreme je cinilo svoje moje misli nisu dozvaljale puno prostora za bilo sta drugo i tako je sve islo dalje.
Ja sam se promenula pocela sam da pronalazim u svome zivotu stvari koje do tada nisam ni primecivala.
Ali kad bi se vratila u sebe shvatila bi da mi fali fali nesto kao bas to sto mi bilo zabranjeno fali bas to sto se nakon toliko g u mome srcu probudilo fali bas ta osoba.
Znala sam jedno a to je lako zavolim osobe ali ne na ovaj nacin
Da pomisljam kako je u tom zagrljaju kako mi godi sta mi kaze kako ima mastu koju mi tako lepo docara
I eto javio se on meni na neki svoj cudni nacin gde je on opet on a sve to u meni izaziva strah i sumnju u pocetku a onda izazvalo ono od ceka puca svaka kopca
A ja se borim da ne priznam ni sebi ni njemu.
Shvatila sam jedno iz svog puta i njegovih rijeci
Nas dvoje nesto veze nesto ne opisivo barem je sa moju stranu jako i pozitivno
Ja to nazivam energijom 
A znam da ima drugo ime.
To se zove ....Nastavak sledi 
❤
|
|
| |
|
|
post # 143 | 2017-05-18 , 6:25 PM
|
Jednom smo se posvađali žestoko - do kosti. Ma do srži i više. Prošlo je par dana da se nismo uopće čuli, a onda sam pisao:Odmah da ti kažem - izvini. Strah me kao i tebe, jer raste ovaj zid među nama. Zid ponosa. Već satima udaram glavom od njega. Mozak me zabolio, srce otkazuje, a krivac nikako da se pojavi. Mada, vjerujem, da u tom momentu nismo ni imali mozak, kako bi inače i došlo do dana u kojem nas više nema. Elem, slomilo se nešto u meni. Upravo gledam kroz prozor iznaš, ima jedan zanimljiv par. Skoro pola sata sjede na klupici preko puta zgrade. Tamo, gdje sam ti kupio plišanog medu od uličnih prodavača. Stegni ga jače - pa da nastavim da ti pričam. On drži ružu, ona se smješka, sva sanjiva i zadovoljna. Evo, grli je. Ne čujem šta joj govori, mora da je mnogo lijepo. Crveni se u licu. Početnici zasigurno, do sad su trebali odletjeti daleko. Sjećaš se kako smo mi letjeli sa te drvene klupe po kontinentima? Zatvorimo stvarnost u kavez običnosti i neobično odlepršamo na mjesta gdje prestaju svi. Na mjesta gdje počinjemo mi - sami. Sad letimo nisko, par milimetara do dna. Osjetim miris vriska od udara od tlo. Ne daj nam da se završimo.Odgovorila je dva minuta kasnije: Zašto ti je toliko trebalo da shvatiš koliko mi trebaš? Pusti me na miru, da čitam ovo do jutra. Budalo, volim te. 
Added (2017-05-18, 6:25 PM)
---------------------------------------------
ŠTO SINKO PLAČEŠ
Sjećam se jednog dana došla sam iz škole , uplakana jer sam bila tužna zbog toga što me momak ostavio...Svi ti lijepi školski dani bili su nekako i proživljeni sa mojom nenom , jer smo jako bile vezane.Svaka njena priča meni je bila pouka kroz život. Tako i tog dana dok sam prala suđe u kući dođe nene i kaže : Ćerooo, pristavi der tu kahvu, od ojtroske nisam pila „ rekoh joj : Hajde bujrum nene , i ja bih mogla s tobom.
Pogleda me ispod obrva, onim okicama svojim koje su uvijek sjaj imale, iako su bore već jasno pokazivale njene godine. Pa primjeti : Šta je, šta si to cmizdrila? Jel ti to otac jopet nije dao na pijacu da ideš? Reću ja njemu ništa ti ne brini,meni neće hatoriti, ja njemu smim svašta reći .
-Ma nije to nene -rekoh joj ja- nego momak me ostavio , našao sebi ljepšu“
A ona se naljuti pa mi reče : Ma ako te sa ovom kaljačom opajdarim jednom vićeš ti zašto cmizdriš. Nemoj da te čujem. Kad me nisi šćela pošati nek ti sad bidne .Jesam li ti vavik govorla ne kači se za jednu granu , drži se vavaik za više njih pa kad jedna pukne ima druga ha ja... A ti se svezala za jednog aman brećo eto kaj da je sav dunja u njegaka stao.
Kasam ja cura bila to nije bio jedan dva , neg njiha po 10 ispod pendžera jedan bi odi drugi dojdi ...
Muči sad ne smizdri, neg gledaj da drugug sebi nađeš, al nek imaš i rezervu ...
Nasmijala me , zagrlim je i poljubim u obraze njene prekrivene linijama života.Sad nešto kontam jel od ovog dođe ono : Od viška glava ne boli
Poruku je menjao/la LAstrumfi - Cetvrtak, 2017-05-18, 6:25 PM
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 144 | 2017-06-10 , 7:57 AM
|
Mladi student na jednom univerzitetu je pošao u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao. Student reče profesoru: "Hajde da se našalimo sa seljakom: sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio."
Profesor mu odgovori: "Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i posmatrati njegovu reakciju."
Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mesta uz put gde je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vreme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije video nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronasao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na kolena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj deci koja su bez hleba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: "Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?" Mladić mu odgovori: "Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumem ove reči koje pre nisam razumeo: ‘Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!"
❤
|
|
| |
|
|
post # 145 | 2017-07-25 , 7:25 PM
|
"Svi su ljuti na mene što sam ti se vratio, ali oni nas ne razumeju. Osećam da jedino sa tobom mogu da uradim bilo šta. Da popravim uništeni život, a onda će i naše prijateljstvo i ljubav imati drugi smisao za okolinu. Kamo sreće da se, kad smo se sreli u Ruanu, nikad nismo rastavljali. Velika je provalija između nas, i vremenska i prostorna. Ali mi se volimo.”
Frida Kalo Dijegu Riveri
"Ništa se ne da uporediti sa tvojim rukama, ni sa pozlaćenim zelenilom tvojih očiju. Moje telo je ispunjeno tobom danima i danima. Ti si ogledalo noći. Groma bljesak besan. Vlaga zemlje. Udubljenje tvog pazuha sklonište je moje. Moji prsti krv tvoju dotiču. Sva moja radost je kad osetim da život kulja iz tvoje fontane i ispunjava putanje svakog mog nerva koji je i tvoj.”
Betoven “besmrtno voljenoj”
"Iako sam još uvek u postelji, moje misli tebi lete, moja Besmrtno Voljena. Budi mirna- voli me - danas - juče - kakva čežnja okupana suzama za tobom, za tobom, za tobom, moj živote, moje sve, neka je bog s tobom. Oh, i dalje me voli, ne sudi srcu koje je najodanije tvojemu voljena. Zauvek tvoj. Zauvek svoj. Zauvek za nas.
1) Ernest Hemingvej Marleni Ditrih
“Svaki put kad bih te zagrlio, osećao bih se kao da sam kod kuće”.
Nisu price al' je extra.
Ljubav odoleva vremenu koje sve otima. Nikada nije istinski voleo onaj
ko misli da je ljubav prolazna"
|
|
| |
|
|
post # 146 | 2017-08-24 , 1:33 PM
|
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 147 | 2017-08-25 , 1:41 PM
|
Ćao. Ne znam da li je ovo još uvijek tvoj broj… Htjela bi da znam Kako si i Gdje si. Možda si me zaboravio a možda ne. Ako poželiš javi se … “
- Poruka na telefonu i broj dobro poznat bez imena, a nekad je pisalo "Život moj”
Došao sam kući …preskočio onih par stepenica koje su mogle glave da me koštaju kad sam prije žurio kući da pročitam njene poruke …
Napravio sam kafu i dugo tržao telefon u ruci. A onda nazvao…
- Halo, ja sam.
Mislila sam da nećeš nazvati …
- Mislio sam i ja si me već odavno zaboravila.
Teško ide, vrijeme ne briše… samo urezuje još dublje u sjećanje.
Kako si i gdje si?
-Dobro sam, mnogo putujem. Ne drzi me ni vrijeme ni grad.
A neka osoba?
- Ni osoba….
Nit ono za šta si nekad živio?
- Ni ljubav me ne drži… il nisu dovoljno jake, il ja premalo zavolim.
- A ti ? Šta je s tobom … Ne čujem ništa o tebi, ne pitam. Ne dolazim već odavno tamo gdje si ti …
Ja… Dobro sam. Znaš već kako ide…
-Ne znam. Kako ide?
Dan ti brzo proleti. Djeca, obaveze…
- A tako, vjerujem da je lijepo i ako ne znam kako je…
- Jesi naučila konačno da kuhaš? Valjda se više ne boje kao nekad da ih potruješ?
Gade, sjećaš se …
- Ne zaboravljam, nisam taj tip čovjeka.
Ne znam kakav si postao, ali se sjećam kakav si bio.
- Tu i tamo, isti. Poneka prosjeda vlas, ništa pametniji.
- Kakav je taj tvoj …
Dobar i sve je osim moj…
-Ne ide?
Ne zalim se, gura se nekako. Brakovi ko brakovi. Nikad nije kako zamišljaš.
- Tvoj izbor je bio…
Nisi se baš ni borio drugačije da bude…
- Šta drugo da uradiš nego da ljude prepustiš njihovom izboru.
- Voliš li ga?
Djecu sam mu rodila.
- Nit prva ni zadnja što je rodila onom koga nije voljela …
Pusti mene, a ti ? Pričaj da li stvarno si sam il’ ipak ima neka… Ti nikad nisi bio bez žena, s njima si umjeo odlično.
-Ja s njima da, al ne i ona sa mnom… Oduvijek su pravile iste greške. Mjenjale kralja za pijuna, ajd i da je pijun, već na kraju konj bude.
Ne provaljuj, uozbilji se bolan. Stariš a još si vrag…
- Sam sam, ne znam ni ja zašto. Ne snalazim se, nešto mi se ne da. Kaže mater da su godine, valjda neki rok promašio. Ne čudi me, ja sam uvijek naopak bio… i uvijek bi kasnio.
Šta da ti kažem, godine ti idu. Zaboravi šta je bilo, vrijeme je da se krene naprijed.
- Da te zaboravim? Teško…
- A trudio sam se … Nisam te zaboravio i ako je prošlo mnogo vremena. Sjetim te se cesto, zanimalo me je uvijek da li si sretna il’ se kaješ … Ne zovem, jer nemam šta da ti kažem. Strah me da poziv iz prošlosti ne pokvari budućnost…
Dugo sam se lagao da si kao ostale, a nisi. I ako si uradila gore nego što je ijedna. Sličnu ti nisam trazio, ne bi ja podnjeo još jedno razočarenje kad bi saznao da si neponovljiva…
Volio bi da si ostala… Smiješno je znaš…
- Šta?
Da si ostala, nijedna ti ne bi bila prijetna da te prevarim. Ovako, ti si svakoj prijetnja. Tebe nikad nisam mogao ni sa jednom, a svaku bi s tobom…
-Budalo…
Znaš još uvijek te …
I onda taj zvuk prekinute linije … Tišina.
“Obećani nastavak, na brzinu je napisano tako da ne zamjerite”
Nazvao sam je opet…
Još uvijek te volim, znaš. Volim …
- I šta ja imam od toga? Šta imaš ti od toga?
Ništa. Ja nemam, nemaš ni ti, Osim nekog ko se za tebe moli… i uzalud te voli.
-Trebao si da me voliš djelima i da se boriš. I ne bi se sad molio…
-Ti se ne bi molio, ja se ne bi proklinjala.
Mogli smo baš sve… znaš.
- Mogli? Ti nisi mogao preko ponosa da pređeš… a spominješ to sve.
- Nisi se borio, nisi…
- Sjećaš se, jednom da sam ti rekla. Nemoj da pretjeruješ, da tjeraš inat jer ja cu jednom i to biće dovoljno za oboje.
Pa si mu rekla Da …
- Ne odmah, znaš. Dugo sam čekala poziv, praznu poruku bilo šta, bilo koji znak da ti oprostim, da nastavim da te volim i da ljubim te kao prvi put da mi je.
- Niti poziva, a ni poruke. Tišina i samoća, nadanje i vjerovanje u čuda koja su me upropastila. Sve su to bili znakovi, al znakovi da krenem dalje.
- I kad sam mu izgovorila Da, nadala sam se.
Nadala se…
Čemu?
-Tebi
Bio bi znak da moja ljubav nije uzalud …
Pobjegla bi?
- Pobjegla bi…
- I ne ne volim ga i nisam nikad. Desio se kad je trebao. Poštivao, ušivao gdje si ti rezao. Platio za sve tvoje greške, ali je ostao.
- Ponekad znaš treba isključiti emocije. Treba čovjek da ode onom ko ga zaslužuje, ne onom koga voli.
A ovaj poziv?
- Šta s njim?
Šta znači?
- On se morao desiti, dugo me je gušio. Dugo je srce tražilo, da te čuje da vidi gdje si i kako si. Ubijalo je što ne znaš gdje je i kako je onaj zbog koga si nekad disao.
- Ti još uvijek mene kriviš? Još sam za sve kriva… Kriva sam bila uz tebe, kriva kad sam otišla od tebe.
- Misliš lako je bilo? Skupiti se iz ničeg i otići. Ti ne znaš koliko ljubav mora biti jaka da odeš i poželiš sreću onom koga voliš uz nekog drugog….
- Ti ne znaš kako je od dječaka praviti muškarca, ne znaš kako je se tješiti noćima da si voljen. Kako je umišljati da si voljen. Ne znaš ti to… jer ti si bio voljen a neko je bio zapostavljen. Taj neko sam ja… Za
Zar sam bio toliko loš?
- Bio si mlad.
Zar sam bio toliko loš.
- Bio si moj. MOJ. I najgori bio si MOJ. I do neba loš, voljela sam te.
Zašto si otišla?
- Da bi preživjela…
Reci mi zašto si otišla?
- Jer sam sebe zavoljela… a mrzila sam se zbog tebe. Što nisam rođena kao ti, da mi ljubav s neba padne, da me vole i kad ne zaslužujem. Da me vole koliko ih bolim.
I šta sad?
- Ništa. Zadnji put, zadnji poziv…
Da se kao čovjek oprostiš?
- Kao čovjek…
Znaš, doći ću… u taj grad. Godinama nisam bio, ali doći ću.
Preboljeću te ili ću naučit da odglumim da jesam…
- Ne znam šta si čekao do sad, dođi. Griješio si, pogriješila sam za oboje. Dođi i naplati mi da i ja krenem kao svi ljudi normalno živjeti…
- Ti ćeš uvijek reći da te nisam voljela. Ne dao Bog da saznaš koliko jako moraš voljeti nekoga da bi za njegovo dobro otišao…
- Uvijek će biti jedna istina, a dvije priče. Neka svako svoju izmisli da mu bude lakše… Moja je da se nisi borio, tvoja je da te nisam voljela.
Doći ću…
I želio bi da te sretnem.
Na istoj strani ulice… da ne možeš pobjeći, da ne možeš preći na drugu stranu.
I sve što želim da ti kažem jednog dana kad te sretnem biće
Vidiš li sad…
Oči pune, a duša prazna…
Mikail Mihajlov (MiKail)
jedan od najboljih tekstova ikad!
Ljubav odoleva vremenu koje sve otima. Nikada nije istinski voleo onaj
ko misli da je ljubav prolazna"
|
|
| |
 555
poruka na forumu
| |
 76
| |
 586
|
|
|
post # 148 | 2017-10-23 , 4:34 PM
|
Kćeri moja, ne nosi marke. Budi marka.
Ko bi rekao da će doći vrijeme kada će ženama biti važnije što nose na sebi nego u sebi. Nisam iznimka. Ima dana kad si najviše valjam, tek kad valjam tuđim očima.
Ne mogu i ne želim suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zamaljskih sudaca i sama klonim. Puštam nek svatko svoje konce šije. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da
apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.
Nek se isproba sve. Nek se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S etiketom i bez nje. I crna vreća za smeće nekim ženama zavidno dobro stoji. Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na svijetu. Al bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće. Kad vidiš skupu bundu ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s keceljom oko struka dok s jednom rukom guli krumpir, a drugom briše nos raplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto, bez mrlje. Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati,
ostalo ispari. Na gomilu privida ide još gomila.
Ne traže svi ljepotu u nama, već na nama. dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže li je iznutra ili izvana…
Razmišljala sam danima o djevojakama koje su sjedile do mene. Bilo je to prije cca desetak dana. Dvije djevojke od kojih devetnaestak godina. Iz crnih lakiranih Louis Vuitton torbica nazirale su se skripte za fax. Identične torbice. Identične djevojke. Mobiteli su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli je pisalo. Chanel. Promatala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da jest prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom. Ovako je imala. I mrlju, i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata, a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina
bile ispunjene crvenom bojom.
Promatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da traže pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.
Sve što hoda ima cijenu. Sve što diše ima vrijednost. Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…
Sjetih se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faxa. Imala sam malo toga. Točnije ono što mi je posuđivala starija sestra. I ono što sam si mogla priuštiti sama. Pitati starce novac za pokoju krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je
parola ‘snađi se sam druže…’
Gledala sam, nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila, i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako bi voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka. Njezine oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjajilo na usne i rekla:
‘Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki original? Nešto s potpisom…?!’
‘Nemam…pa, šta ovome fali, novo je…’
‘Fali cijena draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…’
Ako sam se ikada osjećala jadno i jeftino, to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko. Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njezinih usana. Nešto me probudilo. Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako, da i nju i njezine originale pošaljem u onu stvar. I da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko godina kasnije…
Jer kao i sa ljudima, i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…
Kćeri moja. Ne nosi marke. Budi marka.
Rekla je, grleći me riječima nakon te lavine osuda (kao nitko nikada). Hvala ti, majko.Tvoje riječi odzvanjaju, svaki puta kada ugledam ta lica tuđih imena.Te robove koji su i sebi tuđi, a nikada svoji.
…
A danas? Ne. Ne nosim poznate marke. Ne zato jer si ih ne mogu priuštiti, već zato jer mi do modnih markica i brendiranih imena nije ni najmanje stalo. Ako i imam koju krpicu s potpisom najvjerojatnije sam je dobila na poklon. Preškrta sam za sebe. Grijeh mi je dati 5000 kuna za torbicu ili cipele. I zato jer su mi u životu bitnije neke druge stvari poput knjiga, putovanja, slika, mojih sitnih radosti… Sjetih se majčinih riječi ‘kćeri moja, ne nosi marke, budi marka…’ kao da su jučer izgovorene.
Jučer. Danas. I sutra će biti isto. Osvrnimo se oko sebe. U svijetu u kojem živimo sve se svodi na vanjski izgled, imidž. U krajnju ruku ono što je na nama. Pogledajmo žene koje nas okružuju. Prijateljice, poznanice. Većina njih su skupo obučene, sve po posljednjoj modi. Iako je vrijeme gore nego ikada. U međuvremenu sve pričamo o unutarnjoj ljepoti. Koja je nekako nezamisliva bez one nove torbice, novih cipela. Kako licemjerno. Često me puta neke poznanice znaju upitati,‘Što je to na tebi? Divno je. Čije je?’ Ja kažem ‘Moje.’ One kažu ‘Ma ne, mislim, koja je marka?’ Odgovorim ‘Ničija. Ako je na meni, moja je….’
Mislim da bih nekim ljudima vrijedila više ako bih rekla da nosim Chanel ili Luis Vuitton. Takvim ljudima ni ne želim vrijediti.I ne, ne mislim da je grijeh imati novaca, moći si priuštiti lijepe stvari, brinuti o sebi, biti njegovan, dotjeran, odjenuti se po posljednjoj modi i uživati u sebi… Ne mislim. Zaista. Samo mislim da je grijeh živjeti samo za to. Gurati to ljudima pod nos, i još gore,
vrednovati ljude samo i isključito na temelju onoga što imaju na sebi…Uostalom, čak je i žena koja je živjela zbog mode i za modu jedno prilikom rekla…
Moda nije pitanje odjeće. Moda je u zraku, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju. Ona je na nebu i na cesti.’ Coco Chanel
Hvala ti Coco. Ako nemaš ništa protiv zadržala bih se na nebu, na cesti mi je pretijesno….
I još nešto za kraj. Ženu ništa ne odaje bolje od njezina donjeg rublja. Ono otkriva mnogo više nego tisuću torbica… A skriveno je. Od znatiželjnih pogleda… Koja divota.
Treba. Znati živjeti. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima.
Autorica teksta: Ingrid Divković
Poruku je menjao/la Vita - Ponedeljak, 2017-10-23, 4:46 PM
Rekla sam ti lijepo, hvataj drugi let.
Ja sam samo magla, svoj svijet.
Ja sam noć bez snova, jezik ljubavi...
Malo svoja, ne zamjeri.
|
|
| |
|
|
post # 149 | 2018-04-21 , 11:52 PM
|
Added (2018-04-21, 11:52 PM)
---------------------------------------------
Pišem o tebi,
o nama,
opisujem te kao vješt pisac,
kao nekog tko mi je suviše drag,
jasan, poznat, drukčiji.
I kako pišem,
tako i osjećam
sve ovo zapisano,
s tobom proživljeno,
i među tolikim mnoštvom slova,
još ti nisam smislio ime.
Pišem
i ti znaš da pišem o tebi,
sakrivaš se,
bježiš,
ne želiš me sresti.
I sve to osjećam,
svako slovo upereno u tebe,
a ti,
gdje se skrivaš ove noći?
Možda negdje duboko,
u nekom kutku sobe,
možda čitaš ove riječi,
možda plačeš,
dok ti smišljam ime,
dok osjećam ono
što i ti osjećaš,
maleno moje.  ;)
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 150 | 2018-07-03 , 7:11 AM
|
Onog dana kad se udala za njega, znao sam da je kraj svemu što smo imali. Iako nikada nismo bili par, niti bilo šta što ima definiciju, imao sam je i bila je moja na neki poseban način. Druge su prolazile kroz moj život, neke su se čak i zadržavale, ali samo je ona ostajala. Bio sam svjestan da je gubim s tim danom, s tim potpisom, s tim zvukom svatova koji je, čini se, bio glasniji nego ikada. Znao sam, ali se nikada nisam mirio s tim. Još uvijek uhvatim sebe kako zamišljam naš ponovni susret. Tajno, ko i uvijek, čekam je u autu, ona ulazi i odlazimo u noć. Samo nas dvoje i milion neizgovorenih riječi u vazduhu. Zamagljena stakla, ubrzano disanje i dodiri koji su pričali umjesto nas. A onda, kao da nikada ništa nije ni bilo, povratak u realnost. Pred svima samo prijatelji, nasamo puno više od toga." 
❤
|
|
| |
| Legenda: [Administrator] [Super Moderator] [Moderator] [Urednik] [Forum Moderator] [VIP] [Donator] [Korisnik] |
|
