• Page 1 of 1
  • 1
Forum » Opste diskusije » Misterije » Crna strana magije: Veštice iz Salema ("Salem Witches")
Crna strana magije: Veštice iz Salema




Wooo - hooooo!
177
poruka na forumu
10 108



post # 1 | 2016-06-16 , 2:31 AM



Salem, gradić u americkoj državi Masačusets je mesto, u kojem je u 17. veku zbog ‘vestičarenja’ pogubljeno 13 žena, šest muskaraca i dva psa. Nadimak mu je ‘Veštičji grad’.
U ovom gradu ispisana je jedna od najstravičnijih stranica američke istorije. Naime, nevina dečja igra prouzrokovala je 1692. godine epidemiju straha i užasa čije uzroke i danas ispituju naučnici i mnogobrojni radoznalci kojima se pruži prilika da prelistaju originalne, rukom pisane dokumente sa monstruoznog suđenja salemskim vešticama.

Svako vračanje smatralo se đavolskom formom izopačivanja religije. Otuda su prema onima koji su se bavili okultnim radnjama zakoni bili veoma rigorozni. Tako je u Engleskoj 1645. godine obešeno 19 osoba osuđenih zbog čarobnjaštva.

Dokumenti govore da je tokom 1692. u celoj Americi pogubljeno ukupno 36 ‘veštica’, a da je od tog broja 20 bilo lišeno života u Salemu. Sve je počelo, uistinu, nedužno, kada su Beti, devetnaestogodišnja kći sveštenika i njena jedanaestogodišnja rođaka Abigejl, slobodno vreme počele da provode slušajući crnu robinju Titubu koja im je pričala bajke sa Barbadosa o vudu čarolijama i magiji.

Lišene svake aktivnosti koje su njihovi roditelji smatrali grehom, i druge devojčice su počele da se okupljaju slušajući uzbudljive priče robinje sa Barbadosa. Vrlo brzo su maštarije adolescentkinja počele da dobijaju oblike histerije – devojčice su vrištale u snu, grčevito se trzale, bezrazložno glasno smejale. Nesposoban da otkrije ma kakav uzrok ovakvog ponašanja, lekar je procenio da su Beti i ostale devojčice pale u ‘demonske ruke’.

U pomoć su pozvani sveštenici iz okolnih mesta a uplašene devojčice su optužile robinju i još dve žene da su veštice. Tri nesrećnice: Tituba, Sara Good i Sara Osborn su ubrzo uhapšene, a devojčice su nastavile da otkrivaju ‘agente’ nečastivog.

Treba znati da je Salem tada bio podeljen na selo i grad, i da je selo želelo da postane nezavisna parohija. Među susedima je bilo mnogo sporova oko međa i vlasništva nad zemljom. Sem toga, seljaci su videli da se grad zahvaljujući trgovini brže bogati. Iza zavisti, ključala je netrpeljivost i želja za odmazdom. Histerične devojčice upirale su prstom na muškarce i žene iz susednih ili imućnih kuća, a u opštoj pometnji u zatvoru se kao veštica našla i petogodišnja Dorsak.

Svako je postajao sumnjiv, a formiranje suda sastavljenog od poznatih pravnika iz šireg regiona nije bitno popravilo situaciju. Naime, sudije su smatrale dokazom da je optuženim zavladao demon, a direktno priznanje bilo je iznuđivano mučenjem, kao i neobičnim ponašanjem devojčica prilikom saslušanja osumnjičenih.

Prema priči, veštičije sudove ukinuo je sam guverner lično, pošto je i njegova žena optužena da je veštica. Histerija se smirila kako je i počela, a sudije koje su vodile suđenja nakon nekog vremena priznali su da su pogrešili – žene koje su optužene bile su nevine. Zaslepljenost mržnjom i praznoverje bili su dovoljni da one budu osuđene na smrt. Belina snega koji je i sledeće zime prekrio ulice Salema nije mogla skriti te sramotne događaje, kao što ih nije mogao skriti ni plašt idućih godina, decenija i vekova.



OTISAK NA SPOMENIKU


Za pukovnika Buksa iz Buksporta u Majnu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešće u lovu na veštice. Svoj prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Ime joj je bilo Komfort Ejnsvort i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svedoci su se ređali jedan za drugim izričući pritom najgore osude.

Na okrivljenu gotovo da niko nije ni pogledao. Porota nije dugo razmišljala. Citirajući tekst: ‘Zlo ne zaslužuje uopšte da živi’, sudija je optužio Komfort Ejnsvort za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Pred pogubljenja jasnim glasom je povikala: ‘U životu nikada nisam proklela nikoga! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duse. Kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj beleg, pukovniče Buks, ostaće za sva vremena da svet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan’.

Tri meseca posle suđenja pukovnik je umro. Naslednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. Jednog dana su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se nisu mogli ukloniti. U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac koji je isklesao spomenik isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mestu. Nije prošlo ni desetak dana kada naslednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspela.

Na ploči su se videle jasne konture stopala. Gunđajuci protiv vandalizma, objašnjenje koje nikog nije uverilo, naslednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je poneo beleg izrečenog prokletstva. Obeshrabreni naslednici nisu dalje pokušavali. Posle tri veka, beleg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Buksa.

OSVETA ŽILA KORIA


Od 27 osuđenih muškaraca i žena, 19 je bilo obešeno, a uporni Žil Korej, koji je odbijao nadležnost suda, podvrgnut je staroj engleskoj kazni slaganja teškog kamena na grudi, pa je i on preminuo posle dvodnevne torture. Kada je uhapšen da je veštac, Žil Kori je imao oko 80 godina. U zatvor je dospeo posle svoje supruge Marte, čiju je sklonost veštičarenju u početku priznavao, ali kada je uvideo da je vrag odneo šalu, poricao je da je njeno stalno mrmljanje dokaz da je povezana sa nečistim silama.

Žila Koriju to nije spasilo istrage, jer je šerif Džon Korvin, koji je inače bio sin sudije Džonatana Korvina, uporno terao optužene da se izjasne o krivici. Razlog je bio taj što im je samo tada, u slučaju osude, mogla biti konfiskovana sva imovina, a ona je tada završavala u rukama šerifa Korvina i njegovih saradnika. Ko nije želeo da se izjasni o svojoj krivici, i tako pokušao da sačuva imanje za svoje potomke, bio je podvrgnut teškom mučenju.

Robert Kalef, jedini iskreni kritičar suđenja, koji je 19. septembra 1692. prisustvovao ispitivanju Žila Korija, ostavio je svedočanstvo da je starac bio prkosan do kraja, i da je na svako pitanje šerifa Korvina odgovarao samo sa jednom rečenicom: ‘Dajte još kamenja!’ Surovi šerif mu je svojim štapom povremeno gurao jezik u usta, a pre nego što ga je smrt konačno oslobodila muka, Kori je skupio snage i rekao: ‘Proklet bio, šerife! Proklinjem tebe i sve šerife Salema!’

Korijev duh se često viđa na mestu gde je izdahnuo, a to je staro ‘Hauard’ groblje, gde su posetioci u nekoliko slučajeva prijavili prikazu u obliku starijeg muškarca, koja lebdi među grobovima. Robert Elis Kehil, sada već bivši salemski šerif, seća se da je njegov otac pričao kako je jedne vrele junske noći 1914. godine, u društvu prijatelja, na groblju ugledao starog Žila Koriju. Pojava ovog duha smatra se nagoveštajem nesreće. I zaista, posle nekoliko dana izbio je požar u kojem je 1.600 kuća u Salemu izgorelo do temelja.

Bob Kehil obavljao je dužnost šerifa samo pet godina, kada je doživeo srčani udar i povukao se sa dužnosti. Počeo je da ispituje po prošlosti i došao do frapantnog podatka da su svi salemski šerifi, počev od samog Džordža Korvina, koji je umro od srčanog udara 1697. godine u svojoj 31. godini, pa sve do danas, jednako završili život – usled infarkta ili nekih drugih kardiovaskularnih problema!

ŠERIF DAVITELJ


Prema legendi, šerif Korvin imao je običaj da žene optužene za dosluh sa nečastivim odvede na ‘ispitivanje’ u svoju kuću. Tamo bi ih naterao da sednu na klupu, stavio im omču oko vrata i postepeno je zatezao, istovremeno zahtevajući od svoje prestrašene i izbezumljene žrtve da prizna ‘zlodela’.

Mada je mrtav već više od tri stotine godina, mnogi veruju da nekadašnji šerif i dalje uživa da tu i tamo nekoga napadne na svoj omiljeni način.

Džordž Korvin, tvrde mnogi, poseda kuću Džošue Vorda, na Vašington Stritu broj 143, trospratnicu koja je građena u takozvanom ‘federalnom stilu’, u kojoj je jednom prespavao i Džordž Vašington. Duh se u njoj ne zadržava bez razloga, jer sadašnja građevina stoji na uzvišenju na kojem se nakada nalazio Korvinom dom, dok su ispod nje originalni, stari podrumi.

Za ove podrume vezana je mračna priča, koja kaže da je porodica Džordža Korvina, kada je histerija u Salemu prošla a on iznenada preminuo, u strahu da će neko iz osvete oskrnaviti telo, leš donela sa groblja i sahranila ga u jednom od kamenih podrumskih zidova.

U kući Džošue Vorda nekada se nalazio biro za nekretnine ‘Karlson’, i pošto je firma zatvorena, prodavac je novom vlasniku, Džuli Tače, dok joj je predavo ključeve, nonšalantno prokomentarisao: ‘Usput rečeno, samo da znate, u temeljima postoji telo’.

U toku godina Džuli Tače i drugi su videli, čuli i osetili mnogo čudnih stvari u ovoj građevini. Vlasnica je ujutro u kanselariji zaticala svećnjake iznad kamina koji su bili okrenuti naopako i sveće na podu poređane u obliku slova ‘S’. Sledeći put svi papiri i predmeti bili su razbacani, a u sumornim i oblačnim danima temperatura je često neobjašnjivo padala u prostoriji. Neobična zbivanja uvek postaju češća, a sablasti agresivnije kako se približava ‘Noć Veštica’.

Džon Gagnon, šef osoblja, i još jedan od radnika susreli su ‘Davitelja’ u odvojenim prilikama. Dok je ulazio u sobu na drugom spratu, radnik je osetio da se guši: ‘Bio sam davljen, ali nisam osećao nikakve ruke oko grla’. Gagnon je jedne noći, silazeći podrumskim stepenicama, osetio nečije ruke na ramenima, mada u blizini nije bilo nikoga. U strahu od ‘Davitelja’, on više ne rizikuje da u kasnim satima sam tumara po kući.

Međutim, jedan o paranormalnih incidenata, dogodio se u kući u po bela dana. Još dok je radio biro za nekretnine ‘Karlson’, za vreme božićne zabave, Dejl Lavinski slikao je prisutne polaroidnim foto-aparatom. Pošto je snimio nekoliko fotografija, odjednom se ukočio i potpuno prebledeo.

Umesto mlade, lepe žene koja mu je pozirala, na slici je bio lik razbarušene ženske osobe u crnom! Jedan medicinski tehničar, koji je bio prisutan, ukazao je da je otečeno, bledo lice te žene karakteristično za nekoga ko je upravo obešen ili udavljen! Bob Kehil ubeđen je da je zlokobni lik uhvaćen na filmu nesmireni duh jedne od Korvinovih žrtava koja još nije napustila mesto svoje patnje.

Jedan lokalni lovaca na duhove, poznat pod pseudonimom ‘Kaluđer Brajan’, nakon toga fotografisao je unutrašnjost kuće, i na fotografijama snimljenim na stepenicama na prvom spratu, umesto enterijera dobio je niz uskih plamičaka svetlosti. Drugom prilikom, pred ‘Noć Veštica’, jedan posetilac je na istom mestu u ‘roju malih, svetlosnih tačkica’, koji je video, ugledao lik neke stare ljutite žene.

POSEDNUTA MESTA


Salemska veštica koja poseda groblje (Old Burial Point), jedno od najslikovitijih na istoku Sad, bila je Vilmot Mami Red, mrzovoljna, svadljiva žena, koja je imala običaj da proklinje svakoga ko joj se našao na putu, ap je zbog toga smatrana vešticom i mnogo pre nego što je počela salemska histerija. O njenokm hapšenju i suđenju postoji nekoliko zapisa, iz kojih se vidi da je odbila da prizna da je praktikovala vradžbine i da je umrla na vešalima 22. septembra 1692. godine.

Mami Red je živela u kući, blizu ribnjaka sa kojim se graničilo groblje, i u toku mnogo godina govorilo se da u noćima kada sija pun mesec nad Marbilhed Harborom, kroz staro groblje odjekuje njen glas. I danas, deca koja se igraju u blizini ribnjaka, pevaju pesmicu: ‘Stara Mami Red iz Marblheda, slatko mleko može da pretvori u užegli puter!’.

Zgrada u Eseks ulici broj 310, koja je danas muzej poznat kao ‘Veštičja kuća’, bila je dom sudije Džonatana Korvina, koji je predsedavo većini suđenja. Nekao od ispitivanja optuženih odigrala su se u istočnoj, gostinsko sobi ‘Veštičje kuće’, koja se nalazi odmah sa desne strane kada se uđe u muzej.

Ta soba je posednuta. Posetioci i osoblje često čuju ‘glasove’ koji dopiru iz nje kada je prazna, a nekoliko ljudi je izvestilo da je primetilo u magnovenju ‘leteće oblike’. Službenica koja je zadužena da pazi na ulazna vrata doživela je jezivo iskustvo oktobra 2005. godine, kada je, nakon što je muzej zatvoren, bacila pogled u istočnu sobu. U deliču sekunde ugledala je nešto što je izgledalo kao nekoliko ljudi obučenih u odeću karakterističnu za puritansko doba. Mada nevoljna da prizna mogućnost postojanja gomile duhova na svom radnom mestu, i ova službenica ne želi više da ostaje sama u ‘začaranim’ prostorijama.

Postoji još jedno ukleto mesto, vezano za salemski proces vešticama, a reč je o nekadašnjem Salem Vilidžu, sada Danversu. U pitanju je utvara izvesnog Džordža Džejkobsa Starijeg, pogurenog, vremešnog čoveka, koji je hodao sa dva štapa, a ipak je bio optužen za veštičarenje. Dok mu je suđeno, jedna od devojčica pokazala je sudijama tragove ugriza na njenom ramenu, tvrdeći da ih je načinila Džejkobsova prikaza. To je prihvaćeno kao ‘dokaz’ i starac je pogubljen, mada nije imao ni jedan zub u vilici! Ostaci Džordža Džejkobsa nalase se na izolovanom porodičnom groblju na nekadašnjem imanju Rebeke Ners, koja je takođe bila žrtva suđenja, a fantoma, kojeg je opisala kao ‘čoveka u crnoj odeći’, poslednji put je videla grupa posetilaca 19. avgusta 1999. godine, Toga dana, 1692. godine, Džejkobs je bio obešen!

ZAUSTAVLJENA HAJKA


Sedam žena i četiri muškarca nalazili su se te zlokobne noći u Salemu, 21.septembra, na teretnim kolima koja su ih provela kroz Salem Taun do Gelovs Hila, gde su obešeni. Kada je pogubljena i poslednja žrtva hajke na veštice, nebo se iznenada zamračilo, a jak vetar nagovestio je dolazak snažne oluje.

Ne obazirući se na sve to, prečasni Nikolas Nojes zadržao se dovoljno dugo da razgleda beživotna tela i obrati se preplašenoj gomili rečima: ‘Kako je tužna stvar videti podstrekaće pakla obešene ovde!’

Među njima se nalazila i Meri Istl, mlađa sestra Rebeke Ners. Prethodne večeri, u vlažnoj ćeliji, u molitvi je pala na kolena, znajući da je nevina i da bi mogla spasiti život priznanjem, ali je bila pobožna žena koja se više plašila Božjeg suda nego ovog ljudskog. U tim trenucima, njen duh je pobegao iz zatvorskih zidina i okova koji su joj stezali noge, i pojavio se pred 17-godišnjom Meri Herik u obližnjem Venhemu. Prikaza je uplašenoj devojci rekla: ‘Ja odlazim na vešala, ali sam nevina, i u to ćeš se uveriti pre nego što prođe 12 meseci’. Herikova je bila preplašena i nikome nije smela da to spomene, iz straha a i sama ne bude optužena da je veštica.

Sledeća poseta Meri Estl dogodila se u noći 12. novembra, kada je već bila mrtva, ali ovoga puta bila je u društvu žive supruge prečasnog Džona Hejla, Sare Hejl. Uplašena Meri Herik sakrila se pod ćebe, tresući se od straha u prisustvu providne Meri Estl i vičući: ‘Odlazi! Ti si mrtva!, ali ju je Sara Hejl neprekidno štipala i ubadala, dok ju je Meri Estl nagovarala da prizna istinu.

Najzad, devojka više nije mogla da podnese sablasne posete i obratila se sveštenicima. Prečasni Hejl, znajući da njegova supruga nije veštica, preispitao je svoj stav prema ‘nepobitnim dokazima’ koji su teretili ostale optužene i izrazio kajanje zbog nesvesnog podsticaja patnji nedužnih. Drugi sveštenici su ga podržali, i napokon je veštičjem ludilu došao kraj. I posle tri veka, na hiljade ljudi dolazi u Salem da saznaju više o jednoj od tamnih mrlja američke istorije. Da li je onda čudno što neke od osuđenih veštica još uvek odbijaju da počivaju u miru?


Fajlovi: 0989138.jpg (22.1 Kb) · 7087041.jpg (296.9 Kb)



Forum » Opste diskusije » Misterije » Crna strana magije: Veštice iz Salema ("Salem Witches")
  • Page 1 of 1
  • 1
Search:

Мини-чат

Legenda: [Administrator] [Super Moderator] [Moderator] [Urednik] [Forum Moderator] [VIP] [Donator] [Korisnik]