Vec 2-3 dana razmisljam i razmisljam i zakljucim da sam dosla u nesto gde me to popverenje izdaje neke stvari su sumljive,neke stvari kao da se ne uklapaju vise,pocela sa sumljati u osobu kojoj sam verovala E sad je problem sta dalje da li to lepo reci ili precutati i praviti sa da je sve ok.
i jednu osobu koja mi puno znaci kao podrska u mojim usponima i padovima
nazalost, moram da se ispravim... nemam vise... i da citiram Dinu Merlina "sve je laz... sto se oko nas vrti... sve je laz... osim smrti".....
Ima ta jedna vrsta nedostajanja, po meni najgora, kada dvoje ljudi sjede jedno pored drugog i nedostaje im ono što više nisu... Nekada sam anđeo, nekada demon... ali sam uvijek 100% žena... Nikada nemoj odustati dok ne daš sve od sebe. Bolje je pokušati i ne dobiti ništa, nego ne pokušati i uvijek se pitati šta bi bilo da si pokušao...
da imam to jest moja najbolja drugarica sve joj mogu u povjerenju reci...
Ali nekako mi kroz glavu prolaze neka obećanja koja su mi ljudi davali. Ona koja nisu ispunjena i vjerovtno neće biti nikada. I pitam se da li sam ja nekada dao obećanje na koje sam zaboravio i nisam ga ispunio? Da li će to obećanje zaboljeti tog nekoga kada ga se prisjeti...
