• Page 1 of 1
  • 1
Forum » Opste diskusije » Nauka i Obrazovanje » Price za male patuljke
Price za male patuljke






10209
poruka na forumu
3202 5806



post # 1 | 2014-02-10 , 9:42 PM

Snežana


Bila jednom jedna ljupka devojka, po imenu Snežana. Njena mati je umrla, a otac joj se po drugi put ožnio jednom lepom, ali sujetnom ženom, koja je ustvari bila veštica.

Ona je sebe smatrala naj lepšom ženom na svetu i imala je čarobno ogledalo, okjo joj je uvek sve govorilo. Jednog dana zapita ona ogledalo kao i obično: "Ogledalo, ogledalce na zidu, kaži mi koje najlepši na svetu?" Ali ogledalo je razljuti odgovorivši;" Snežana je najlepša!"

Devojka je zaista bila prava lepotica. Maćeha je bila užasno ljubomorna, pa naredi jednom od svojih lovaca da odvede Snežanu u šumu i tamo je ubije. Lovac povede Snešanu, ali nie mogao da je ubije i ostavi je tamo, usput on zakla jednu svinju, izvadi joj srce i odnese ga gospodarici, kao dokaz da je ubijo devojku. Tako je maćeha jedno vreme bila zadovoljna.

U međuvremenu Snežana je lutajući kroz šumu, stigla do kućice u kojoj je živelo sedam patuljaka. Čovečuljci su se sažalili na nju i zadržali je da živi kod njih. Ona im je kuvala, čistila kuću i svi su bili srećni. Ali jednog dana upita maćeha opet svoje ogledalo: "Ogledalo, ogledalce na zidu, kaži ko je najlepši na svetu?" Kad je čula da je Snežana najlepša, prosto je pobesnela. Ogledalo joj je takođe reklo da Snežana živi u šumi, u kućici kod sedam patuljaka. Ona se preruši u staru prosjakinju i napuni jednu korpu jabukama. Odozgo je stavila jednu otrovnu jabuku. Uputila se kućici patuljaka. Oni su svi bili na poslu, u rudniku dijamanata. Pre nego što su otišli, upozorili su Snežanu da ne razgovara sa nepoznatima. Ali stara prosjakinja je izgledala tako prijateljski i dala joj je tako lepu jabuku, pa je ona zaboravila na upozorenje. Zalogaj otrovne jabuke zaglavio joj se u grlu i ona pade na zemlju kao mrtva. Kad su se patuljci uveče vratili, našli su je kako leži na zemlji i pored sveg truda nisu uspeli da je povrate. Svi su plakali, a jedan rece: "Ona je i suviše lepa da bismo je zakopali. Hajde da joj napravimo stakleni sanduk, tako će mo moći još neko vreme da je gledamo!" I tako su je stavili u stakleni sanduk. Prekrili su ga cvećem i stajali na straži pored nje.

U to vreme je kroz šumu prolazio princ. Čim je ugledao lepu devojku u sanduku,odmah se zaljubi u nju. Patuljci mu ispričase sta se dogodilo i on se, tužan saže i poljubi je. Tog trenutka primeti da ona trepće. "Ona je živa!", uzviknu on i podiže je, a komad jabuke izlete iz grla. Istog časa ona otvori oči. Princ je upita dali bi htela da se uda za njega, a ona, presrećna odmah pristade. Patuljci su ih ispratili do palate, gde su se odmah venčali. Kad je maćeha to saznala, bila je toliko ljuta da je pala na mestu mrtva.










5153
poruka na forumu
3629 10080



post # 2 | 2014-02-12 , 8:00 PM

Ružno pače

Jednog proljetneg dana na imanju dobrog seljaka, u gnijezdu mame Patke, izleglo se neobično pače. Razlikovalo se od svojih sestara i braće jer je bilo veliko i ružno.

Ostali pačići iz istog gnijezda odmah su mu se počeli rugati da je nezgrapno, a čak ga je i mama Patka zanemarivala prilikom hranjenja i upoznavanja s drugim životinjama iz dvorišta. Jadno pače nije imalo ni jednog prijatelja na imanju, jer su mu se životinje rugale i izbjegavale ga.

Jadnom malom pačicu nije preostalo ništa drugo nego otići s imanja, što dalje od zlobe i poniženja. Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.

Stigla je jesen. Lišće je padalo s grana i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati.
Nakon dugog lutanja, sav promrzao, iscrpljen i gladan, pačić je naišao na malu seosku kućicu. Zavukao se među drva ispred kućice nadajući se da će se tako sakriti od zime, tuđih pogleda i podrugivanja. Tu je ostao nekoliko dana, dok ga nije, promrzloga i izgladnjeloga, pronašla dobra bakica koja je živjela u toj maloj seoskoj kućici.

S bakicom su u kući živjeli njezin unuk, pas i mačak. Ona je nježno uzela pačića u svoje ruke i unijela ga u kuću u kojoj je bilo toplo i koja je bila ispunjena lijepim mirisima, koji su prijali malom praznom stomačiću ružnog pačeta. Čim se malo ugrijao, bakica ga je nahranila i okrijepila toplinom svog doma i svoje dobrote.

Tu je pačić po prvi put osjetio ljubav i toplinu vlastitog doma.

Ali, nisu baš svi u kući voljeli malo ružno pače. Kad je došlo proljeće, mačak više nije mogao prikriti svoju ljubomoru. Jednog je dana tako lukavo prevrnuo vreću brašna da se brašno rasulo po cijeloj kući, a bakica je povjerovala da je to učinilo malo ružno pače. Jako ju je naljutilo što je tako nezahvalan, pa ga je izjurila iz kuće.

Srećom, napolju je bilo ponovo proljeće i sva priroda je blistala od sreće. Jedino je jadno malo ružno pače još uvijek bilo tužno, jer je bilo samo i nevoljeno. Lutao je po ozelenjelim šumarcima i poljanama prekrivenim raznobojnim cvijećem, a prolazeći pored potoka i rječica nije želio ni pogledati u vodu kako ne bi vidio svoj ružni lik na njenoj površini.
I tako, lutajući, slučajno stigne do jezera. A tamo ugleda prekrasne patke, koje baš i nisu bile patke, jer su imale kao snijeg bijelo perje i duge lijepe vratove. Pačić nikada do tada nije vidio labudove i nije znao kako su oni lijepi, pa sav zbunjen uđe u vodu kako bi im prišao bliže i bolje ih pogledao.

Ali tek što je dotaknuo površinu jezera, primijetio je isto tako lijepi bijeli lik kako se odražava na površini vode točno ispred sebe. Iznenadio se, okrenuo se i lijevo i desno kako bi vidio gdje se to skriva taj tako lijepi labud, ali kako u njegovoj blizini nije bilo nikoga, shvatio je da se to njegov lik odražava na površini vode. Bio je toliko zadivljen svojom ljepotom da nije mogao odvojiti pogled od svog lika.
A tada su do njega doplivali drugi bijeli labudovi i radosno ga pozdravili poeželjevši mu dobrodošlicu. Svi su uglas pričali i nitko nikoga nije baš mogao čuti, ali to nije bilo ni važno.
Mali ružni pačić, sada prekrasan bijeli labud, našao je svoj dom i ljubav.

Labudovi su zajedno provodili prekrasne ljetnje dane na jezeru uživajući u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. A kada je došla jesen i lišće počelo žutjeti i opadati s drveća, svi su labudovi poletjeli prema jugu u toplije krajeve, na jezero na kojem će provesti zimu.
Dostojanstvenim letom prekrasnih dugih vratova i široko raširenih krila, naš je, nekad mali ružni pačić, a sada prekrasan bijeli labud, nadletio imanje na kojem je rođen. S visine pozdravi mamu Patku i svoje sestre i braću koji su bili toliko zaprepašteni kada su vidjeli tog prelijepog labuda da nisu mogli izustiti ni riječi, a on dostojanstveno nastavi let sa svojom obitelji prema jugu gdje će provesti zimu.

Idućeg proljeća će se vratiti, a vi pogledajte ponekad u nebo, pa kad vidite lijepog bijelog labuda i njegovu obitelj, mahnite mu.

Added (2014-02-12, 6:00 PM)
---------------------------------------------
Trnoružica
Jednom davno živjeli su kralj i kraljica, koji su govorili svakog dana: – Ah, kad bismo imali dijete! A nikako nisu mogli da ga dobiju. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:

– Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijećeš kćerku na svijet.

Kako žaba reče, tako se i dogodi, i kraljica rodi djevojčicu, tako lijepu da kralj nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu. Bilo ih je trinaest u njegovom kraljevstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće.

Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu.

U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda, niti pozdravi, samo glasno reče:
– Neka se kraljevna u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.

Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Kako nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:

– Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.

Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u kraljevstvu spale.

Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, prijazna i razborita, pa je svatko, tko je samo jednom vidi, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, kralj i kraljica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Poče švrljati okolo, razgledati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.

– Dobar dan, bakice, – reče princeza – što to radiš?
– A što ti je to što tako veselo skakuće? – upita djevojče, uze vreteno i htjede presti.

Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, pade na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: kralj i kraljica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa. Čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući za kosu svog pomoćnika, jer je nešto ubrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić.

Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova.

Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici – tako nazvaše kraljevnu – pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali kroz trnje prodrijeti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali.
Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju i ču kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa kraljevna Trnoružica, kralj, kraljica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao kako su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu i umirali su tužnom smrću.

Tada mladić reče:

– Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.

Starac ga odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Dogodilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica treba probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima.

Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće ščepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su kralj i kraljica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti.

Došao je naposlijetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se kralj, za njim kraljica i cijela dvorska svita, i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i poče kuhati jelo, pečenje opet zacvrča, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započe svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.



Jesi ti normalna?
-Kako za koga…








869
poruka na forumu
1519 5936



post # 3 | 2014-02-12 , 9:35 PM



Nekada davno živjela u šumskoj kolibici tri medvjeda. Jedan je bio velik, drugi nešto manji, a treći najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje, stolicu za sjedenje i zdjelicu za kašu.

Jednoga dana kada je kaša već bila gotova i pušila se iz zdjelice, krenuše medvjedi u šetnju dok se kaša ohladi.

U kućici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčica Zlatokosa. Imala je plave oči, malen nosić i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše Zlatokosa. Voljela je švrljati i po čitav dan skitati po livadi..

Ljutila se mama: „Ne idi daleko, Zlatokosa! Igraj se pred kućom! Čuvaj se!“

Jednoga jutra izađe Zlatokosa iz kuće i krene prema šumi. Htjela je nabrati samo malo cvijeća i odmah se vratiti. I tako, idući za cvijećem, djevojčica je sve dublje ulazila u šumu. Postade tiho. Svjetlo sunca oslabi. Drveće je bivalo sve više i sve gušće.

Odjednom se Zlatokosa nađe pred nekakvom kolibicom. Proviri kroz prozor i ugleda zdjelice s hranom na postavljenom stolu. Ne razmišljajući puno, Zlatokosa podigne zasun i uđe u kućicu.



Kašica je mirisala, a Zlatokosa priđe najvećoj zdjelici i malo okusi. Bijaše još prevruća. Priđe srednjoj zdjelici, ali je jelo u njoj bilo već hladno. Zato i nju ostavi i uze zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta je bila baš kako treba, pa djevojčica pojede svu kašu.

Added (2014-02-12, 7:35 PM)
---------------------------------------------
Zlatokosa se pokuša popeti na jednu stolicu, ali je ona bila previsoka. Bila je to stolica najvećega medvjeda. Zatim se zavali u stolicu nešto manjeg medvjeda, ali joj ni ta nije odgovarala. Tek je treća stolica bila kao napravljena za nju. Bila je to stolica najmanjeg medvjeda. Ali, kada je ustajala, stolica puče.



Oči joj se sklapale od umora, pa Zlatokosa krene na kat, gdje nađe tri kreveta. Prvo skoči na krevet velikog medvjeda, ali on joj bijaše odveć tvrd. Potom leže na krevet srednjeg medvjeda, ali joj se on učini odviše mekan. Konačno se pruži po krevetu najmanjega medvjeda, jer joj je tu bilo baš kako treba.

Potom legne i zaspa.

Dok je ona tako spavala, u kolibicu se vratiše njezini stanovnici: veliki medvjed, drugi nešto manji i treći najmanji.

Kada veliki medvjed ugleda žlicu u svojoj zdjeli, reče dubokim glasom: „Netko je dirao moju kašu!“ I nešto manji medvjed vidje u svojoj zdjeli žlicu, pa reče glasom ni tankim ni dubokim: „Netko je dirao i moju kašu!“ A kad najmanji medvjedić vidje svoju zdjelicu praznu, zaplaka i povika: „Netko je pojeo moju kašu!“

Onda medvjedi pogledaše uokolo, pa redom povikaše: veliki medvjed dubokim glasom: „Netko je sjedio na mojoj stolici!“, srednji medvjed ni dubokim ni tankim: „Netko je sjedio i na mojoj stolici!“, a najmanji medvjed zaplaka i povika: „Netko je sjedio na mojoj stoličici i svu je polomio!“



„Zgromit ću ga!“, grmio je veliki medvjed, „Uši ću mu iščupati“, prijetio je srednji, „Za nos ću ga povući“, plakao je najmanji.

I tri ljutita medvjeda krenuše uz stepenice.

Veliki je medvjed vidio kako je netko dirao njegov krevet, pa povika dubokim glasom: „Netko je ležao na mom krevetu!“. Onda i srednji medvjed opazi kako je i na njegovu krevetu netko ležao, pa povika glasom ni dubokim, ni tankim: „Netko je ležao i na mom krevetu!“. A kad najmanji medvjed priđe svom krevetiću, povika slabašnim glasom: „Netko je zaspao u mom krevetu i još uvijek spava!



Na te se riječi Zlatokosa probudi, uspravi se u krevetiću i na svoj užas spazi tri ljutita medvjeda. Uplašena skoči, pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla, projuri kroz otvorena vrata i poče trčati tako da je ostajala bez daha, ali nije stajala dok nije ugledala svoju kuću na kraju šume.

Poslije toga nikada više nije lutala šumom, niti je nepozvana ulazila u tuđu kuću, niti je jela kašu namijenjenu drugima.

A tri medvjeda: jedan veliki, drugi nešto manji i treći najmanji, napraviše novu kašu, popraviše polomljenju stolčicu, poravnaše svoje krevete i više nikada nisu ostavljali kašu samu da se hladi



Vodite ljubav, a ne rat. A možete i oba, venčajte se








278
poruka na forumu
526 2505



post # 4 | 2014-02-13 , 0:03 AM

PEPELJUGA

Oboljela žena nekog bogatog čovjeka pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer postelji te joj rekla:
-Drago dijete, budi čedna i dobra pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te.
To rekavši, zaklopila mati oči i umrla.
Djevojka je svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom. Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku.
- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće kruh jesti treba ga zaslužiti, van sa služavkom! - navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadnu joj drvene cipele.
- Gle ohole knjeginje kako se dotjerala! - rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.
U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta jer nije imala postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašnjava i prljava, nazvaše je Pepeljugom.
Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke što da im donese.
- Lijepih haljina - odgovori jedna.
- Bisera i dragog kamenja - reče druga.
- A što ćes ti, Pepeljugo? - zapita otac.
- Otkinite, oče, prvu grančicu što vam dodirne šešir kad se budete vraćali, nju mi donesite.
Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz sumarak, okrzne ga ljeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi ljeskovu grančicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila.
Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan triput isla na grob, plakala i molila, i svaki bi put sjela bijela ptičica na drvce, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono što je Pepeljuga upravo željela.
Jednog dana kralj priredi svečanost i na nju bjehu pozvane sve najljepše djevojke kraljevstva: trebalo je da njegov sin izabere zaručnicu.
Kad su obje sestre čule da će i one ondje biti, vrlo se obraduju, pozovu Pepeljugu i narede joj:
- Počesljaj nas, očisti nam cipele i pričvrsti kopče; mi ćemo u kraljevske dvore na svečanost.
Pepeljuga posluša. Gorko je plakala. I ona bi rado na ples pa stoga zamoli maćehu da je pusti.
- Čujes li, Pepeljugo, kako ćes na svečanost tako prašnjava i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati!
Ali kako je Pepeljuga stalno molila, pristade maćeha i reče:
- Evo sam ti sasula u pepeo zdjelu leće, pa ako je za dva sata otrijebiš, možeš s nama zajedno.
Djevojka iziđe na zadnja vrata u vrt i vikne:
- Oj, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebit: dobre u lončić, loše u želučić!
Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, pa grlice i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: kljuc, kljuc, kljuc, a na to i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu.
Nije prošao ni cio sat, a one već bile gotove pa odletjele. Djevojka odnese zdjelu maćehi. Sva radosna mišljaše da će smjesta na svečanost. No maćeha se usprotivi:
- Ne, Pepeljugo, nemaš haljine i ne znaš plesati, samo će te ismijavati.
Kad je djevojka stala plakati, opet će maćeha:
- Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele leće za jedan sat, onda možeš ići. - A u sebi pomisli: “To neće moći nikako.”
Kad je maćeha sasula dvije zdjele leće u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne:
- Oj, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobre u lončić Loše u želučić!
Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, zatim grlice i, napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: - kljuc, kljuc, kljuc, a na to i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrna otrijebe u zdjelu. Prije nego što je prošlo pola sata, bile one gotove pa odletjele.
Djevojka odnese zdjelu maćehi: mislila je sva radosna da će smjeti na svečanost. No maćeha se usprotivi:
- Ništa ti ne pomaže: nećeš s nama jer nemaš haljine i ne znaš plesati, mi bi smo se tebe morale stidjeti. - Okrene joj ledja i pohiti sa svojim gizdavim kćerima na svečanost.
Kad nikoga višene bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod ljeskovo drvo i vikne: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro saspi na me!
Na to joj ptica baci zlatnu i srebrnu odjeću te svilom i srebrom izvezene cipele. Pepeljuga brže-bolje obuče odjeću i pođe na svečanost.
Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu da je neka kraljevska kći, tako bijaše lijepa, tako u zlato odjevena. Na Pepeljugu i ne pomišljaju, uvjerene da sjedi kod kuće sva prljava i da trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uzme je za ruku i stane plesati i to samo s njom; nikako je ne pustaše iz ruke, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi: - Ovo je moja plesačica.
Pepeljuga plesaše do večeri, a onda pođe kući. No kraljević htjede znati čija je lijepa djevojka, te joj reče:
- Hoću da te pratim.
No ona mu pobjegne i sakrije se u golubinjak. Kraljević je, medjutim, čekao dok nije došao otac; njemu kaza da je u golubnjak ušla neka neznana djevojka. Stari pomisli da nije možda, Pepeljuga, pa kad mu donesoše sjekiru i trnokop, razbi golubinjak, ali nikoga ne nađe. Uđoše u kuću, a kad tamo: Pepeljuga u svome prljavom haljetku leži sva u pepelu kraj mutne petrolejke.
Pepeljuga je, naime, brže skočila otraga iz golubinjaka i otrčala ljeskovu drvcetu; tu je svukla i na grob stavila lijepu odjeću koju je ptica opet odnijela, a onda je u svom sivom haljetku sjela kraj pepela.
Kad se drugi dan svečanost nastavila i roditelji već s djevojkama otišli, ode i Pepeljuga ljeskovu drvcetu te progovori: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro saspi na me!
Ptica joj baci odjeću jos gizdaviju od prijašnje, pa kad je u njoj banula na svečanost, sve se zadivi njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao dokle god nije došla; uzeo je za ruku i plesao samo s njom. Kad bi drugi htjeli s njom plesati, rekao bi:
- Ovo je moja plesačica.
Predvečer se Pepeljuga spremi kući, kraljević pođe za njom da vidi u koju će kuću. No ona mu pobježe iza kuće u vrt, gdje su na lijepom veliku stablu visile prekrasne kruške. Pepeljuga se okretno poput vjeverice pope među grane, te kraljević ne znade gdje je iščezla.
Čekaše on dok dođe otac pa mu reče:
- One je neznane djevojke nestalo; mislim da se popela na krušku.
Otac pomisli da nije možda Pepeljuga. Zatraži sjekiru, posiječe krušku, ali ne bijaše nikoga. Kad oni u kuhinju, Pepeljuga sva u pepelu kao uvijek. Ona je, naime, s druge strane sišla s kruške, predala lijepu odjeću ptici na ljeskovu drvcetu i opet obukla svoj sivi haljetak.
Kad su treći dan roditelji s polusestrama otiši, Pepeljuga opet pođe svojoj majci na grob i reče drvcetu: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro sapi na me!
Sada joj ptica baci tako krasnu i sjajnu odjeću, kakve još nije imala, i cipele od suhog zlata. Kad je u toj odjeći došla na svečanost, gosti zanijemili od udivljenja.
Kraljevic je s njom plesao sasvim sam. Kad god bi je tko pozvao da s njom pleše, kraljević bi rekao: - Ovo je moja plesačica.
Predvečer se Pepeljuga spremaše kući i kraljević je htjede pratiti, no ona mu i opet tako brzo pobježe te je nije mogao stići. Kraljević se zato posluži varkom; naredi da se stepenice namažu smolom, pa kad je Pepeljuga potrčala kući, lijeva joj se cipela prilijepi i ostane. Kraljević je digne: bijaše malena i dražesna, sasvim od zlata.
Drugo jutro pođe s cipelicom Pepeljuginom ocu pa mu reče:
- Nijedna druga ne može postati moja žena nego ona kojoj pripada ova zlatna cipelica.
Obje se sestre obradovaše jer su imale lijepe noge. Najstarija uzme cipelu i pođe u sobu da je obuje; pritom joj pomagaše majka. Kako cipelica bijaše premalena, te joj nožni palac ne mogaše unutra, dade joj mati nož i reče:
- Odreži palac! Budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.
Djevojka odreže palac, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao zaručnicu na konja i odjaše.
Moradoše proći pokraj groba gdje su, na ljeskovu drvcetu, sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas: Gukni, gukni, o golube: Krv, gle, curi iz cipele, cipela joj premalena, zarucnice prave nema, kKod kuce jos ona drijema.
Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila; krene konjem natrag, dopremi krivu zaručnicu kući i reče da nije prava i da druga sestra obuje cipelu. Druga uđe u sobu i prsti joj na sreću uđu u cipelicu, samo joj peta bijaše prevelika.
Na to joj mati dade nož i reče:
- Odsijeci komadić pete! Budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.
Djevojka odsiječe komadić, utisne nogu u cipelu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao svoju zaručnicu na konja i odjaše.
Kad su prolazili pokraj ljeskova drvceta, na njemu su sjedile dvije golubice. One viknu u jedan glas: Gukni, gukni, o golube, krv, gle, curi iz cipele, cipela joj premalena, zaručnice prave nema, kod kuće još ona drijema.
Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila i kako se po bijeloj čarapi razlijeva rumenilo; krene konjem natrag i otpremi krivu zaručnicu kući.
- Ni ova nije prava! - ljutio se kraljević. - Nemate li druge kćeri?
- Ne - odgovori otac. - Jos ima Pepeljuga, siroče od moje pokojne žene, ali ona ne može biti zaručnica.
Kad je kraljević zatražio da mu i nju pošalju, upadne maćeha zlobno:
- Ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.
No kraljević ju je svakako želio vidjeti i Pepeljugu moradoše pozvati. Ona prvo umije ruke i lice, podje kraljeviću i pokloni mu se. Kraljević joj dade zlatnu cipelicu, a ona sjedne na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene cipele i stavi je u zlatnu: stajaše joj kao salivena. Kad je ustala i kraljević joj pogleda u lice, prepozna lijepu djevojku sto je s njim plesala i viknu: - Ovo je prava zaručnica!
Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjase.
Kad su prolazili pokraj ljeskova stabalca, kliknu dvije golubice u jedan glas: Gukni, gukni, o golube, krv ne curi iz cipele, cipele joj lijepo stoje, zarucnica prava to je.
Kliknuvši slete s drveta i sjednu Pepeljugi na ramena, jedna s lijeve, druga sa desne strane, i tako ostanu.
Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše neiskrene polusestre da se dodvore i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su zaručnici pošli na vjenčanje, bila je najstarija sestra s lijeve strane, a najmlađa s desne i golubice iskljuju svakoj po jedno oko. A kad su se vraćali s vjenčanja bila je najstarija s desne a najmlađa s lijeve strane i golubice iskljuju svakoj drugo oko. I tako su za svoju zlobu i neiskrenost bile kažnjene sljepoćom za čitav život.


Poruku je menjao/la Lithium - Cetvrtak, 2014-02-13, 0:04 AM


"Dream big," they say. "Shoot for the stars." Then they lock us away for twelve years and tell us where to sit, when to pee, what to think. Then we turn 18 and even though we've never had an original thought, we have to make the most important decision of our lives. And if you don't have the money and you don't really have the grades, a lot of the decision gets made for you.





  Impi



2339
poruka na forumu
2336 14126



post # 5 | 2014-02-13 , 0:29 AM



Crvenkapa

U jednom selu stanovala je mala devojčica. Po maloj crvenoj kapi koju je njena baka sašila za nju komšije je prozvaše Crvenkapa. Jednog letnjeg dana majka joj napuni punu kotaricu kolača i posla je bolesnoj baki u posetu. Crvenkapina baka živela je u susednom selu. Put do bakinog sela vodio je kroz šumu. Idući šumom Crvenkapa sretne vuka. Vuk je bio izelica i odmah bi je zgrabio, ali nije smeo to da učini pribojavajući se drvoseča koji su se nalazili nedaleko odatle. Zato je lukavo zapita kuda ide:

-Idem da obiđem moju bolesnu baku. Mama je napekla kolača i dala mi je da joj ih odnesem.

-Da li tvoja baka živi daleko?

-Ne mnogo daleko. Kod stare vodenice, u selu iza šume.

-Dobro. Idem i ja da obiđem tvoju baku. Ja ću ovim putem, a ti idi onim drugim, pa da vidimo ko će pre stići.

Vuk, čim to izusti, poče trčati kraćim putem što je mogao brže. U međuvremenu Crvenkapa je išla polagano i često zastajkivala usput kako bi nabrala male poljske različke i popadike, tako da je kod bake stigla prilično kasnije u odnosu na vuka.

Vuk prvi stiže do bakine kuće i zakuca.

-Ko je? - zapita bolesna starica.

-Vaša unučica Crvenkapa. Nosim vam kolače od mame - odgovori vuk oponašajući devojčicin glas.

-Povuci klin i reza na vratima će se otvoriti.

Vuk ulete u kuću i pojede nemoćnu staricu. Potom zatvori vrata i leže u bakinu postelju da sačeka Crvenkapicu. Ne prođe mnogo a devojčica zakuca na vrata. Vuk zapita, trudeći se da zvuči kao baka:

-Ko je?

-Vaša unučica Crvenkapa, Donela sam vam kotaricu punu kolača od mame

Vuk joj lukavo doviknu:

-Povuci klin i reza na vratima će se otvoriti.

Crvenkapa učini tako i stupi u kuću. Vuk joj reče, idalje imitirajući bakin glas:

-Stavi kolačić kraj kreveta i lezi pokraj mene.

Crvenkapa priđe krevetu i leže, ali se silno začudi kad primeti da baka nije obučena. Tada reče:

-Bako, bako, kako su vam velike ruke !

-To je zato da te bolje zagrlim, unučicie!

-Bako, bako, kako su vam velike noge!

-To je zato da bolje trčim, dete!

-Bako, bako, kako su vam velike uši!

-To je zato da te bolje čujem

-Bako, bako, kako su vam velike oči!

-To je zato da te bolje vidim!

-Bako, bako, kako su vam veliki zubi!

-To je zato da te pojedem!!!

I na te reči zli vuk se baci na Crvenkapu i pojede je. Kada je to uradio krenu da što pre pobegne iz bakine kolibe, ali ga na vratima presretoše drvoseče. Začas ga umlatiše i oštrim nožem rasporiše mu trbuh te pustiše baku i Crvenkapu koje još behu žive na slobodu. Baka je onda drvoseče poslužila kolačima, a oni su bili tako dobri da Crvenkapu otprate kući. Drvoseče su vuku odrale kožu i prodale je nekom krojaču koji je od nje sašio kožuh.









2602
poruka na forumu
1597 7677



post # 6 | 2014-02-13 , 10:59 AM



U stara vremena živeo je u trošnoj kolibici uz ivicu šume siromašni drvoseča sa svojom decom, Ivicom i Maricom. Njihova majka odavno već beše umrla, pa se otac oženio i doveo deci maćehu, zlu i sebičnu ženu koja ih nije volela. Porodica je živela u takvoj oskudici i bedi, da im je jednog dana ostao samo komad hleba. Te večeri, kada su Ivica i Marica već bili legli, reče žena drvoseči:
"Ovako se dalje ne može! Sutra nećemo imati ni parčeta hleba i svi ćemo uskoro pomreti od gladi."
"Pa šta da činimo?" upita je on.
"Odvešćemo decu ujutru u najdublju šumu", reče žena, "i ostavićemo ih tamo, pa neka se sama snalaze."
Otac se opirao, govorio kako su to njegova voljena deca, ali uzalud. Žena ga je najzad ubedila i on obeća da će je poslušati.
Deca, međutim, nisu spavala jer su bila gladna, tako da su čula ceo razgovor. Marica je briznula u plač, ali ju je brat umirio šapatom, govoreći da će on već nešto smisliti.
Kad su otac i maćeha zaspali, dečak se išunjao iz kolibe i sakupio u džepove pregršti belih kamenčića, a potom se neopaženo vratio u postelju.
"Ne brini", šapnuo je sestrici,"ovi kamenčići će nam pokazati kako da se iz šume vratimo kući."
Deca su se zagrlila i bezbrižno zaspala. U zoru ih je probudio maćehin glas:"Ustajte, lenjivci! Idemo u šumu da sakupimo drva. Sad nemojte da jedete jer žurimo, nego ponesite ovo parče hleba i pojedite ga u šumi kad obavimo posao." Marica je stisnula ispod pazuha komad hleba, a Ivica je proverio da li su mu kamenčići još uvek u džepu. Idući kroz šumu dečak je neopaženo zaostajao i iza sebe bacao kamenčiće. Kad su stigli do najdubljeg čestara, otac zapali veliku vatru, a maćeha reče: "Ostanite pored vatre i grejte se, a mi odosmo da sečemo drva." Deca su se grejala uz vatru i ubrzo zaspala. Kad su se probudila, sunce već beše uveliko zašlo i šumu je obavila noćna tama. Marica se uplaši i stade plakati, ali joj Ivica reče: "Ne brini, sestrice! Kad izađe Mesec ja ću te odvesti kući."
I odista. Čim se Mesec pojavio zablistaše oni beli kamenčići koje je Ivica bacao idući od kuće, te deca krenuše njihovim tragom i posle izvesnog vremena stigoše do kućnog praga.
Kad ih je maćeha ugledala rekla je, čineći se nevešta:"Deco! Deco! Zašto ste tako dugo ostali u šumi? Zar ne znate da smo brinuli za vas?"
Otac se, naravno, obradovao i izgrlio svoju dečicu. Od tada su opet izvesno vreme živeli jedva sastavljajući kraj s krajem, a onda je naišla beda i nemaština veće nego ikada ranije.
"Ostao nam je još samo jedan hleb", reče maćeha ocu jedne večeri tiho, ali su Ivica i Marica ipak čuli ove reči. "Ujutru ćemo ih odvesti još dublje u šumu, jer ovako ćemo uskoro svi četvoro pomreti od gladi."
Drvoseča nije hteo da pristane jer je voleo svoju decu, ali je bio slabog karaktera i nije umeo da se odupre svojoj svirepoj ženi.
Deca su sve to slušala i Ivica je ponovo umirio svoju malu sestru, ali kada je hteo da izađe i sakupi ispred kuće kamenčiće, uvideo je da su vrata zaključana.
"Mirno spavaj", rekao je Marici, "a ja ću ujutru već nešto da smislim."
Ujutru ih je maćeha rano probudila i sve je bilo kao i prethodnog puta, samo je Ivica umesto kamenčića ovoga puta za sobom bacao mrvice hleba, nadajući se da će mu to biti putokaz za povratak iz šume.
Međutim, kada je pala noć i pojavio se Mesec, deca su htela da se vrate kući, ali bačenih mrvica više nije bilo na putu, jer su ih još za dana bile pojele gladne ptičice.
"Samo hrabro", reče Ivica prestrašenoj Marici, "videćeš da ćemo ipak pronaći put koji vodi kući."
I tako su deca hodala svu noć i čitav sledeći dan jedući šumske jagode da kako-tako prežive, ali put ka svojoj kući nisu našla. Umorna i izmučena prespavala su pored nekog stabla i te druge noći, a onda su trećeg jutra nastavila uporno da hodaju nadajući se da će nekako izaći iz guste šume bez staze i puta.
U podne toga dana, međutim, desi se nešto neobično. Poneti pesmom jedne divne bele ptičice koja kao da im je htela nešto objasniti, mališani krenuše za njom i u jednom trenutku ugledaše pred sobom kućicu. Ali samo kakvu! Tako nešto deca nisu mogla ni zamisliti, jer kućica je bila lepa i šarena, a sagrađena sva od kolača, čokolade, bombona i ostalih slatkiša, tako da gladna dečica navališe da otkidaju i grickaju slatkiše.
Nisu još bili ni utolili glad, kad začuše glas iz kuće:
"Ko to gricka moju kućicu?"
Sledećeg trena pojavi se na vratima strahovito ružna starica, te joj deca drhteći rekoše:
"Gladni smo, bakice, nemoj da se ljutiš!"
Starica se nasmeši, uze ih za ruke i povede u kuću govoreći:"Ne bojte se, dečice, sad ću da vam pripremim dobar ručak."
Vlasnica kuće od slatkiša, međutim, nije bila dobra bakica već opaka i lukava veštica. Pošto je nahranila decu i dala im postelju da se odmore, zatvorila je već sledećeg jutra Ivicu u kavez govoreći:
"Tako! Sad ću te hraniti u kavezu da se malo ugojiš, pa ćeš za koji dan postati dobar zalogaj!"
Marica je ostala na slobodi jer onako mala, slaba i uplašena nije predstavljala nikakvu opasnost za vešticu, niti je bila u stanju da pobegne, nego je čistila, spremala i posluživala staru. Kad je prošlo nekoliko dana reče stara Marici:
"Raspali dobro vatru i zagrej vodu, jer danas ću skuvati i pojesti tvoga brata."
Nesrećna devojčica je dugo i gorko plakala dodajući drva na vatru, a onda je začula staričin piskavi glas:
"Zar ta vatra još nije raspaljena?"
"Pa ne znam kako..." počela je da muca Marica. "Pokaži mi ti!"
Starica je nestrpljivo i ljutito prišla, otvorila širom vrata i zagledala se u razjareni oganj. Marica je samo na to čekala, pa je svom snagom gurnula vešticu u vatru i brže-bolje zatvorila vrata.
Kad se malo pribrala pronašla je ključ od katanca na kavezu i oslobodila Ivicu. Deca su se dugo grlila i plakala od sreće, a onda su pretražila kuću i u njoj našla puno blaga i novaca. Onda su Ivica i Marica krenuli šumom i posle izvesnog vremena došli su do njenog ruba. Tamo su ugledali neki put i prolaznici su im kazali kako da stignu do svoje kuće.
U međuvremenu je njihov otac danonoćno tugovao za svojom izgubljenom decom, plakao i žalio toliko da ga je opaka žena napustila. Kad je drvoseča sa kućnog praga ugledao Ivicu i Maricu kako se vraćaju, njegovoj sreći nije bilo kraja. Pomoću novca koji su deca donela uspeli su da srede život i da radeći dugo žive zajedno, srećni i zadovoljni.


НИЈЕ ВАЖНО КАКВА СИЛА НАС НАПАДА,НЕГО КОЛИКУ СВЕТИЊУ БРАНИМО!!!








10209
poruka na forumu
3202 5806



post # 7 | 2014-02-18 , 0:00 AM

ZLATOKOSA



U davno doba, živjeli su muž i žena. Dugo su i uzaludno željeli dijete. Napokon se njihova želja ispunila. Nestrpljivo su očekivali dan rođenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i promatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vještice – čarobnice. Jednog dana, žena opazi gredicu sočnog, zelenog matovilca. Poželi ga i zatraži od svog muža da joj ga donese, kako god zna. Noću, da ga zla vještica ne vidi, muž krišom nabra punu košaru matovilca. Žena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni muž, krišom, noću, pošao u vještičin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vještica. Vikala je, prijetila, a čovjek joj je pričao o želji svoje žene, o djetetu koje očekuju i molio je za milost. Vještica ga pristade pustiti i dati mu matovilac, ali mu reče da joj zauzvrat mora dati dijete kad se rodi. U strahu, željan da što prije ode iz vrta zle vještice, čovjek na sve pristane. Uskoro su čovjek i žena dobili djevojčicu, najljepšu na svijetu. Ali nisu joj se stigli ni obradovati. Vještica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi. Kad je Matovilka navršila dvanaest godina, vještica je zaključa u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojčici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noći. Na kuli opake vještice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viđala osim vještice. Kad bi je vještica željela vidjeti, stala bi pod kulu i naredila:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.
Matovilka bi tako učinila, a vještica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila. Jednog dana, jahao je šumom mladi kraljević. Začudio se kad je u samoći daleke šume začuo pjesmu. Idući za glasom pjesme, kraljević dođe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa koliko god da je želio vidjeti tko pjeva, on odjaha. Očaran pjesmom, vratio se već sljedećeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i slušao Matovilkinu pjesmu. Jednog dana, dok je slušao, vidje kako dolazi vještica, pa se sakrio, a ona naredi:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!
Mladić vidje kako se vještica penje i kako odlazi. Zatim, oponašajući vještičin glas i on reče:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!
Djevojka posluša i kraljević se popne. Čim su se vidjeli, zavoljeli su se. Dugo su pričali u tišini kule. Mladić je obećao da će se sljedeće noći vratiti s ljestvama niz koje će oboje sići i pobjeći zloj vještici.

Ali Matovilka je bila naivna i nepromišljena. Kad sljedećeg dana dođe vještica, djevojka je upita:
– Kako to da mi je kosi teže kada se ti penješ nego mladi kraljević?
Vještica se strašno razljuti. Krila je Matovilku, čuvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena. Uzela je škare, odrezala zlatnu kosu Matovilke i pomoću svojih čarolija prenjela djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vratila u kulu i stala čekati. Kad dođe noć, dojaha kraljević:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.
Vještica uhvati čvrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljević se pope i na svoj užas ugleda na prozoru ružno lice vještice. Rugala mu se i smijala:
– Nema više Matovilke, a ni tebe više neće biti!
I nasrne na jadnog mladića. On pade na oštro trnje u podnožju kule. Slijep, očajan i nesretan, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu tražeći Matovilku. Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladić nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladić stiže u pustinju na kraj svijeta i začuje Matovilkinu pjesmu. Zazove je po imenu. Plačući, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevića. I gle čuda! Kad na slijepe oči mladićeve padoše suze djevojačke, on ponovo progleda.

Odveo je Matovilku u svoj dvor gdje su živjeli dugo, dugo. A za zlu vješticu nikad se više ništa nije čulo.










869
poruka na forumu
1519 5936



post # 8 | 2014-02-18 , 0:19 AM

PINOKIO

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)… Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku: “O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak…” Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori: “Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe…” Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka: “Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!” I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče: “Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak.” Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla." Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..." Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije... Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima... Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći. U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!" Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao! Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak. Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica. Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit. Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu. Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..." Kad, eto, iznenada opet plave vile! Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!" Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!
Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina! A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika rados


Vodite ljubav, a ne rat. A možete i oba, venčajte se








92
poruka na forumu
694 1165



post # 9 | 2014-02-18 , 1:00 AM

Tri praseta




Nekada davno na obodu jasenove šume rasla su tri praseta. Rođeni od iste krmače bejahu braća odrasla u istom oboru. Kada stasaše nastupio je čas da se osamostale i zasnuju dvoj dom. Kako su bili prilično vezani jedan za drugoga odlučiše da svoje nove kuće podignu u susedstvu. Na taj način bi se uvek mogli naći u nevolji jedni drugima.

Makar bejahu braća među sobom su se razlikovali. Najstariji prasac beše marljiv i okretan. Neprestano je u džepu svog radničkog mantila nosio klješta i čekić. Vasceli dan je majstorisao i popravljao kojekakve sprave i predmete, ili od delova starih sklapao nove. Njegova mlađa braća ni izbliza ne bejahu tako vredna. Oni su više voleli da po čitav dan leškare na plastu sena ili da pecaju u potoku, vezujući kanap s udicom za papke. Radili su jedino kad bi bili prinuđeni na to i kad je njihovo učešće u kakvoj raboti bilo neophodno. Ovakva razlika u njihovim naravima opredelila je i izgradnju kuće koju je svaki dan od njih sebi sazidao. Najstariji, budući vešt u zidarskom zanatu, sagradio je kuću od cigala, četvrtastu i čvrstu. Srednji brat je svoju kuću sazdao od jasenovih dasaka, klimavu i nestabilnu, ošljareći u žurbi da posao okonča što pre, dok je najmlađi podigao kuću od snopova slame za jedno poslepodne, ne želeći da se isuviše zamara.

Najstariji prasac upozorio je braću da im se prvom olujom kuće mogu srušiti, jer su nepouzdano izgrađene, ali oni se nisu obazirali na njegove savete. Išli su zajedno na pecanje i podsmešljivo ga posmatrali kako stalno doteruje neke detalje na svojoj lepoj kući od cigala.

Jasenova šuma u kojoj su prasci živeli spadala je u najkrasnije predele na svetu. Beše puna najraznovrsnijeg rastinja i šarenolikog cveća, ali je imala i svojih opasnosti. U šumi je prebivalo mnoštvo krvoločnih zveri. Jedna od njih bio je i zli vuk. Njegovo najomiljenije jelo bili su prasići i jagnjad. Jednog dana on naiđe na kuću od slame najmađeg prasca i kako je bio veoma gladan pokuca na vrata. Videvši kroz otvor na vratima da je ispred kuće vuk najmlađi prasac se prepade. Pošto je pokucao nekoliko puta zli vuk izgubi strpljenje i podviknu:

-Otvaraj odmah! Ako ne otvoriš, duvaću iz sve snage i oduvaću tvoju kuću od slame!

Kako ne beše odgovora vuk stade duvati i iz prvog pokušaja svali lagane zodove od slame. Prasac se prestravi kad ugleda razjapljene čeljusti vuka i pobeže u kuću od dasaka kod svog starijeg brata.

Ali evo vuka za njim. On poče osiono udarati o vrata kuće od dasaka i viknu prascima koji su unutra drhtali od straha.

-Otvarajte! Ako ne otvorite duvaću iz sve snage i oduvaću vam kuću!

Dva prasca šćućurena u kući ne odgovoriše i zli vuk otpoče da duva svom silinom. Vuk dunu jednom, pa i drugi put, da bi nakon trećeg puta srušio nevešto sazidanu kuću od dasaka. Kad su zidovi popustili prasci pobegoše kod svog najstarijeg brata u kuću od cigala. Vuk krete za njima i povika pred kućom:

-Otvarajte ili ću vam oduvati kuću!

Najstariji brat mirno uzvrati vuku kroz vrata:

-Duvaj koliko ti volja! Čik da je srušiš!

To je strašno razljutilo vuka. Obrazi mu se zacrveneše od gneva. Udahnu vazduh i dunu što je jače mogao. Međutim, jedino što je uspeo da oduva na čvrstoj kući od cigala bila je prašina na prozorima. Pokušao je još nekoliko puta i onda, uvidevši da uzaludno duva, poče da se vere uz kuću prema krovu, kako bi kroz odžak ušao unutra. Najstariji brat, začuvši da se vuk penje na krov, hitro dobaci mlađoj braći:

-Brzo, da založimo vatru u ognjištu!

Zli vuk se uspentra na krov i kroz odžak skoči dole, ali vatra je već uveliko gorela, tako da mu isprži čitav tur. Vuk strahovito vrisnu od bola i izlete iz dimnjaka navrat-nanos. Zatim stade trčati po potoku s namerom da ohladi opečeni tur. Opekotina beše toliko užasna da zlom vuku više nikada nije ni na kraj pameti palo da prođe pokraj kuće od cigala najstarijeg prasca, a kamo li da se opet po njoj penje.

U samoj kući nastade opšte veselje pošto su vuku videli leđa. Otada su oba mlađa prasca slušala svog starijeg brata i samopregorno radila da i sebi izrade kuće od cigala. Opasne dogodovštine sa zlim vukom sećali su se samo ponekad, u šali

U CARA TROJANA KOZJE UŠI




Bio jedan car koji se zvao Trojan. Imao je kozje uši. Svakog dana je dolazio po jedan berberin da ga brije. Posle brijanja, car bi svakog od njih upitao šta je video. Svaki je odgovorio: "Kozje uši". Potom bi car naredio da ga poseku. Došao je red na jednog berberina koji se napravi bolestan i posla svoga učeníka kod cara.
Nakon što je momak obrijao cara, car i njega upita šta je video, na šta on odgovori da nije video ništa.
Car mu dade 12 dukata i reče mu da on od sada uvek dolazi da ga brije. Momak je redovno odlazio da ga brije i od svih tajio da car ima kozje uši. Čuvanje tajne ga je vremenom sve više mučilo, da se zbog toga skoro razboleo.
To je njegov majstor primetio i stalno ga je pitao šta mu je. Na to mu momak jednom odgovori: "Da mi je da nekom kažem odmah bi mi bilo lakše". Majstor mu onda predloží. "Kaži meni, ja neću nikom kazati, a ako nećeš meni, a ti izađi u polje pa iskopaj jamu, te zavuci glavu u nju, pa tri puta kaží šta te muči, te opet jamu zatrpaj".
Momak tako i učini.
Iskopa jamu, zavuče glavu u nju i tri puta reče: "U cara Trojana kozje uši", zagrnu zemlju i ode kući.
Posle izvesnog vremena iz jame nikne zova. Čobani od nje napraviše svirale. Kad su počeli da sviraju, iz svirale izađe glas:
"U cara Trojana kozje uši".
To se odmah razglasi po celom carstvu i na kraju sazna to i car.
Car tada pozove momka i upita ga zašto je celom narodu oglasio da su u njega kozje uši.
Momak se poče pravdati i ispriča caru kako je sve bilo.
Car odluči da proveri njegovu priču, pa zajedno sa njim ode na mesto gde je jamu iskopao. Kad tamo, još samo jedan prut. Car naredi da se od njega napravi svirala. Odmah tako uradiše. Kad su počeli da sviraju, a ono iz svirale izlazi glas: "U cara Trojana kozje uši".
Onda se car Trojan uveri da se na zemlji ništa ne može sakriti, pa onome berberinu oprosti život, i posle dopusti da svako može dolaziti da ga brije.

***
"Jer nema ništa tajno što neće biti javno, ni sakriveno što se neće doznati i na videlo izaći."


Neke stvari ti jednostano promene zivot , promene sve , Al' ja gledam da ostanem isti , na kraju dana ono sto osecam , je jedino sto stvarno imam , Nije lako , al' znas da sam tu i kad nisam i da ces me vidjeti , makar samo kad zatvoris oci





  Vita



555
poruka na forumu
76 586



post # 10 | 2014-05-07 , 3:48 PM

ŠEĆERKO (Grčka bajka)




Jednom, prije mnogo vremena, živio jedan kralj i imao kćer. Mnogi su je prosili za ženu, ali ona nije htjela nijednog, jer joj se nitko nije svidio. Najzad se dosjeti da sama sebi načini muža. Uzela je tri kilograma badema, tri kilograma šećera i tri kiograma mrvica, usitnila je bademe, sve to izmješala i od smjese oblikovala čovjeka. Molila je nebesa da njezin slatki čovjek oživi i najzad, nakon nekog vremena, on je stvarno i oživio. Nazvala ga je Šećerko Šećerković. Bio je jako lijep i ime mu se pročulo po cijelom svijetu. Za njega je čula kraljica iz jednog jako udaljenog kraljevstva pa je zaželjela imati Šećerka. Načinila je zlatnu galiju sa zlatnim veslima i uputila se onamo gdje je bio Šećerko. Čim je stigla, rekla je mornarima:
- Onoga, što se od cijela svijeta izdvaja ljepotom i sjajem, ugrabite i dovedite k meni na galiju.
Kad je svijet saznao da je stigla zlatna galija, svi je pođoše vidjeti. Pošao je i Šećerko. Kad ga mornari opaziše, namah ga prepoznaše i smjesta ga ugrabiše - pa ravno s njim na galiju. Čekala je navečer princeza da dođe njezin Šećerko, čekala, ali - uzalud. Pitala je ovdje, pitala ondje, i saznala kako ga je jedna kraljica ugrabila i pobjegla. Što će sad? Otišla je i načinila tri para željeznih cipela pa je pošla na put ne bi pronašla Šećerka. Išla je od jednog mjesta do drugog, i udaljila se jako od ovog svijeta, pa se tako našla kod mjesečeve majke.
- Dobar dan, majčice!
- Dobar dan, djevojčice. Kako si mi ti, djevojčice, stigla ovamo?
- Eh, nevolja me dovela. Da nisi možda negdje vidjela mojeg Šećerka, mojeg Šećerkovića?
- Koga, kćeri? To ime prvi put čujem. Ali, sjedni dok se navečer ne vrati moj sin, on putuje po cijelom svijetu, možda ga je negdje vidio.
Kad je navečer stigao Mjesec, djevojka mu reče:
- Dijete moje, ova te djevojka moli da joj kažeš, jesi li negdje vidio njezinog Šećerka, njezinog Šećerkovića?
- Koga? Ne, nisam ga vidio. Prvi put čujem to ime. Nego, pođi do Sunca. Možda ga je ono negdje vidjelo, zato što se još više kreće po svijetu.
Prespava djevojka tu večer kod njih, a ujutro joj dadoše jedan badem s riječima:
- Razbij ga ako se budeš našla u nevolji!
Uzme princeza badem i ode. Od jednog mjesta do drugog, istrošila je jedan par cipela dok nije stigla do sunčeve majke.
- Dobar dan, majčice.
- Dobar dan, djevojčice. Otkud ti ovdje?
- Eh, nevolja me dovela. Da nisi možda negdje vidjela mojeg Šećerka, mojeg Šećerkovića?
- Koga, kćeri moja? Nisam ga vidjela. Ali, sjedni dok se navečer ne vrati moj sin, on putuje po cijelom svijetu, možda ga je negdje vidio.
Kad je navečer došlo Sunce, klekne pred njega princeza i reče:
- O, Sunce, svjetski putniče, jesi li možda vidio mojeg Šećerka, mojeg Šećerkovića?
- Koga? Ne, nisam ga vidio. Ali, možeš otići do zvijezda, njih ima mnogo. Možda su ga one vidjele.
Prespavala je princeza tu večer kod njih, a ujutro joj dadoše jedan orah s riječima:
- Razbij ga ako se budeš našla u nevolji!
Zatim joj pokazaše put, a ona se pozdravi s njima i ode. Od jednog mjesta do drugog, istrošila je i drugi par cipela dok nije stigla kod majke sviju zvijezda.
- Dobar dan, majčice.
- Dobar dan, djevojcčice. Otkud ti ovdje?
- Eh, nevolja me dovela. Da nisi možda negdje vidjela mojeg Šećerka, mojeg Šećerkovića?
- Koga, kćeri? Ne, nisam ga vidjela. Ali sjedni dok se navečer ne vrate moja djeca, možda ga je netko od njih vidio.
Dođu navečer njezina djeca i ona ih upita:
- Jeste li možda vidjeli Šećerka Šećerkovića?
- Ne, nismo ga vidjeli - odgovoriše zvijezde. Tada su umiješa jedna majušna zvijezda i reče:
- Ja sam ga vidjela!
- Gdje si ga vidjela?
- U onim tamo bijelim dvorima! Tamo ga drži kraljica i pazi da netko ne dođe i da joj ga ne uzme.
Prespavala je djevojka tu večer kod njih. Ujutro joj pokažu put pa joj dadoše jedan lješnjak s riječima:
- Razbij ga ako se budeš našla u nevolji!
Od jednog mjesta do drugog i stiže princeza tamo gdje je bio Šećerko. Uđe u dvorac kao prosjakinja, vidje Šećerka, ali ne reče ni riječi. U dvorcu je bilo mnogo gusaka. Ode ona do sluškinja i reče im:
- Mogu li se smjestiti tamo kod gusaka?
Sluškinje odu do kraljice i kažu joj:
- Gospođo kraljice, eno vani neke prosjakinje koja pita može li se smjestiti tamo kod gusaka. Što da učinimo?
- Pustite je - reče kraljica.
I pustiše je. Prespava ona tamo tu večer. Ujutro, čim se probudila, razbila je badem i pojavilo se zlatno vreteno sa zlatnim stalkom, a vezlo je zlatni konac. Ugledaše ovo sluškinje pa potrčaše kraljici da joj to kažu. Kad je kraljica to čula, rekla je:
- Zašto joj ne kažete da zlatno vreteno da nama? Što će to njoj?
Odu sluškinje i kažu djevojci:
- Veli gospođa kraljica, zašto to zlatno vreteno sa zlatnim postoljem ne bi dala nama? Što ćeš ti s tim?
- Dati ću vam ga, ali mi morate dati Šećerka na jednu noć.
Odu sluškinje i reknu to kraljici.
- Pa zašto joj ga ne bismo dali? - reče kraljica. - Ništa mu neće biti!
Navečer, odmah poslije večere, dade kraljica Šećerku nekakvo piće, a u tom je piću bilo nešto što ga je uspavalo. Tek što ga je popio, on zaspi, a sluškinje ga odnesu na rukama kod prosjakinje i uzmu zlatno vreteno i stalak. Kad sluškinje odoše, počne princeza govoriti Šećerku:
- Zašto se ne probudiš? Pa zar te nisam ja načinila? Ja, koja sam usitnila badem, pomiješala ga sa šećerom i mrvicama? Ja, koja sam istrošila tri para željeznih cipela da bih te pronašla, a ti mi sada ne kažeš ni riječi? Zar ti nije mene žao?
Cijelu je noć tako princeza govorila, ali Šećerko se nije budio! Ujutro dođoše sluškinje, uzeše Šećerka, kraljica mu dade neko drugo piće i on se probudi. Kad su sluškinje otišle, razbije princeza orah i odmah se pojavi zlatna koka sa zlatnim pilićima. Vidješe sluškinje zlatnu koku sa zlatnim pilićima i otrčaše kraljici da joj to kažu:
- Trčite odmah - rece kraljica - i kažite joj da to dade nama. Što bi ona s tim! A ako zatraži da joj damo Šećerka, dobiti će ga. Ništa mu neće biti!
Dođu sluškinje i kažu djevojci:
- Daj nam zlatnu koku sa zlatnim pilićima. Što ćeš ti s tim?
- Dajte mi Šećerka na još jednu noć.
- Dati ćemo ti ga - rekoše sluškinje.
Kraljica ponovo dade nešto Šećerku da ga uspava, a čim je zaspao, uzmu ga sluškinje na ruke i odnesu do prosjakinje. Uzele su zlatnu koku sa zlatnim pilićima i otišle. Čim su otišle, počne princeza ponovo govoriti sve kao i prošle noći, ali se Šećerko nije budio! A ujutro ponovo dođu sluškinje, uzmu Šećerka i odu. Djevojka tada razbije lješnjak i pojave se strukovi karanfila sa zlatnim cvjetovima. Čim sluškinje spaziše zlatne strukove sa zlatnim cvjetovima, otrče kraljici da joj to kažu:
- Idite, recite joj da to da nama, što bi ona s tim? A ako ponovo bude htjela Šećerka, dobiti će ga - reče kraljica.
Odu sluškinje i prenesu djevojci kraljičine riječi. Ali nedaleko od mjesta gdje je boravila djevojka, živio je jedan krojač koji je šio noću i čuo sve riječi koje je princeza govorila. Sretne on tako Šećerka i kaže mu:
- Smijem li te, kralju moj, nešto pitati?
- Pitaj! - reče Šećerko.
- Gdje ti noću spavaš?
- A zašto me to pitaš? Kod kuće. Gdje bih spavao?
- Gospodaru Šećerko, već dvije noći ne mogu oka sklopiti od one prosjakinje što živi tamo kod gusaka. Cijelu noć sjedi i govori: "Šećerko, zašto se ne budiš? Tri sam para željeznih cipela istrošila da bih te pronašla, a ti mi sada ne kažeš ni riječi?" Šećerko je sve shvatio, ali ne reče ništa. Ode i osedla svog konja i preko njega prebaci s obje strane vreće sa zlatnim dukatima. Navečer mu kraljica ponovo ponudi piće, ali ga on nije popio, već se pravio kao da je zaspao. Sluškinje su ga uzele i odnijele prosjakinji, a kraljici ponijele zlatne strukove karanfila sa zlatnim cvjetovima. Čim su sluškinje otišle, a princeza se pocela jadati, ustao se Šećerko, zagrlio je i u trenu uzjahaše na konja i krenuše na put. Dođu ujutro sluškinje uzeti Šećerka, ali ga nije bilo nigdje! Otrčale su plačući kraljici. Počne tada i kraljica kukati, a onda reče:
- Načiniti ću i ja sama jednog čovjeka!
Istog trenutka dade sluškinjama da razbijaju bademei pomješaju ih sa šećerom i mrvicama. Od te je smjese kraljica napravila čovjeka, ali on nije oživio već se pokvario pa su ga morali baciti. A princeza i Šećerko su stigli u svoje kraljevstvo i živjeli su dugo i sretno.


Poruku je menjao/la Vita - Sreda, 2014-05-07, 3:51 PM


Rekla sam ti lijepo, hvataj drugi let.
Ja sam samo magla, svoj svijet.
Ja sam noć bez snova, jezik ljubavi...
Malo svoja, ne zamjeri.


Forum » Opste diskusije » Nauka i Obrazovanje » Price za male patuljke
  • Page 1 of 1
  • 1
Search:

Мини-чат

Legenda: [Administrator] [Super Moderator] [Moderator] [Urednik] [Forum Moderator] [VIP] [Donator] [Korisnik]