|
Price koje nose u sebi poruku
| |
|
|
post # 106 | 2014-05-19 , 5:58 PM
|
"Da se Bogda nikad nismo sreli u životu".
Pogledah na sat, 8 i 30. Stojim na parkingu Kampusa i gledam kolone mladih ljudi kako pristižu. Pune se autobusi, većina mladi ljudi ali ima i onih koji to nisu.
U 9 i 10 krećemo. Destinacija Maglaj. Pogledom prelazim preko glava koje vire preko autobuskih naslonjača. Stekoh osjećaj da na neki način ne pripadam ovdje, ne zbog iskrenih, časnih i uzvišenih namjera, koje su okupile sve nas u istom danu, na istom mjestu, već zbog svojih 35 godina, koje kvare prosjek starosti ovoj omladini među kojima sam. Atmosfera me podsjeti već davnu atmosferu sa ekskurzije. Mnogo smijeha, graje, pjesme...
Negdje iza Zenice nailazimo na prve posljedice nevremena koje ovih dana muči našu Bosnu. Klizišta, u mulju zaglavljeni automobili, poplavljene kuće i uništeni usjevi...
Dolazimo do Maglaja, skrećemo prema centru i prolazimo ispod nadvožnjaka koji je dva dana ranije bio pod vodom. Hiljade i hiljade plastičnih kesa koje vise sa drveća, avlija i ograda, pored toga što pričaju priču o našem primitivizmu, jasno pokazuju koju visinu je nivo vode dostigao. Ja, sa 190 cm bih morao da skačem da ih dohvatim. U autobusu čuđenje i nevjerica...
Izlazimo iz autobusa, uz upute Civilne zaštite i vojske raspoređujemo se na lokacije. Bilo nas je i na ulicama, i u kućama i stanovima, i u gradskoj džamiji, i na trgovima. Bio sam u tom Maglaju prije par godina, grad je nekako bio miran i veseo. Ljudi neopterećeni nekim stvarima koje muče nas u Sarajevu. Bio sam u tom Maglaju danas, grad jedva diše. Ljudi opterećeni nekim stvarima koje ne muče nas u Sarajevu.
Organizacija je bila odlična. Imali smo sve - lopate, čizme, rukavice. Zaštitili smo ruke od stakla, zaštitili smo noge od velikog mulja kojim je cijeli grad prekriven. Nažalost nemamo opremu da bi zaštitili srca i duše od svega onoga što slijedi...
Ušli smo u nekoliko kuća. Voda do koljena u svakoj. Pomažemo starijim ljudima da koliko toliko počiste, izbace vodu, izbace iz kuće uništene stvari. Koliko god da je naporno, pokušavamo da nasmijemo ukućane, da im bar na tren skrenemo misli od nesreće koja ih je zadesila. Oduvijek sam dobro "čitao lica" ali danas mi to ne ide. Ne razumijem. Očekujem da će biti malo sretniji jer smo došli pomoći i onda shvatam. Shvatam da ne bacamo potopljene i uništene stvari - mi bacamo njihove uspomene.
Emocije me potapaju. Teško do daha dolazim. Izlazim napolje na kišu, dižem glavu kako bi mi kapi padale po licu, da sakriju moju slabost pred tim hrabrim ljudima. Gledam u stvari nabacane ispred kuće. Da li je to možda vaza koju je ta stara nana dobila kada joj je prvi unuk došao na svijet? Da li je to haljina koju je nosila na vjenčanju svoga sina? Da li je ono sehara u kojoj je pažljivo spremala uspomene na sve važne događaje u svom životu?
Vraćam se u kuću, ponovo gledam ta namučena lica. Sada ih razumijem. Razumijem i shvatam te kisele osmijehe, pogledi nam se susreću i osjećam da imamo istu želju: "Da se Bogda nikad nismo sreli u životu".
Više nam ne smeta voda u čizmama, mulj po garderobi, žuljevi na rukama niti bolovi u mišićima. Svi kao da smo ubacili u brzinu više kako bi nam vrijeme prošlo što brže, kako ne bi mnogo razmišljali o razlozima i posljedicama onog što vidimo oko sebe.
Vrijeme je za povratak. Idemo prema autobusima, u 19 sati krećemo. U autobusu muk i tišina. Želim da vjerujem kako je to zbog umora i iscrpljenosti, a ne iz onih razloga zbog kojih i ja šutim. Vožnja nazad traje mnogo duže nego odlazak. Kao da svi u autobusu sa nestrpljenjem čekaju da dođu kući, da ostanu sami, i da "bez svjedoka" daju oduška emocijama nastalih od svega što se danas vidjelo.
Spremam se da izađem iz autobusa. Očekujem sve one zvukove karakteristične za moje Sarajevo. Izlazim iz autobusa. I moje Sarajevo šuti. Kao da je cijeli dan sa mnom provelo.
❤
|
|
| |
|
|
post # 107 | 2014-05-20 , 5:00 PM
|
EVO VAM SVIMA ODGOVOR ZA POPLAVE..
Šapnula je Drina Savi jednu priču o poplavi. - Rešila sam, Savo, sestro, da se vrati sve na mjesto. Izliću se iz korita, potopiću polja žita. Puteve ću potopiti i krovove sve prekriti. Da podsetim srca mnoga, šta je bratstvo, šta je sloga. I granice izbrisaću, da izmirim srpsku braću. Jer tek onda kad izgubi, brat će s bratom da se ljubi. Brat će brata da pomaže, brat će s bratom da se slaže. I saznaće srca mnoga za jednoga oca - Boga. Da se njemu oni mole i Hrvata, brata vole. Da poteku sa usana molitve za Muslimana. I da vole braću borce, Makedonce,Crnogorce. U molitvi svak' pomene braću našu, sve Slovene. Da se brat sa bratom druži, prijateljsku pomoć pruži. U nevolji da se sjete jedan drugom da dolete. To su, Savo, želje moje, da se vrati sve na svoje -Drina reče, pa poteče. Pričekaj me, Drino, vodo, poći ću i ja sa tobom. Potecimo mi zajedno, neka budu svi k'o jedno. Nek' nauče da se vole, Bogu ocu da se mole. Nek' se seti brat svog brata, da ne bude više rata
НИЈЕ ВАЖНО КАКВА СИЛА НАС НАПАДА,НЕГО КОЛИКУ СВЕТИЊУ БРАНИМО!!!
|
|
| |
|
|
post # 108 | 2014-05-20 , 11:24 PM
|
Jedna, jadno obučena žena koja je izgledala poraženo, ušla je u trgovinu. Prišla je vlasniku trgovine na najponizniji način i pitala ga da joj da neke od namirnica. Nježno je objasnila da je njen muž vrlo bolestan i da nije sposoban za rad. Imaju sedmero djece i trebaju hranu.
Vlasnik trgovine izderao se na nju i grubo zatražio od žene da napusti njegovu radnju. Predočavajući potrebe svoje porodice, rekla je: “Molim vas gospodine! Donijet ću vam novac čim prije.” On joj je odgovorio da je ne može kreditirati, jer nema račun otvoren u toj trgovini.
Stojeći pored kase, stajao je drugi kupac koji je načuo konverzaciju između ovo dvoje. Kupac je došao do trgovca i rekao mu da je spreman platiti sve što ova žena treba za svoju porodicu.
Trgovac vrlo ozbiljnim glasom upita, “Imate li listu onoga što vam treba?” Žena odgovori, “Da, gospodine.”. “U redu”, odgovori joj, “stavite vašu listu namirnica na vagu i koliko god pokaže vaga, ja ću vam dati namirnice jednake vrijednosti. ”
Ona je oklijevala trenutak sa spuštenom glavom. Onda je posegnula u svoju torbicu, uzela je papir i napisala nešto na njega. Onda je pažljivo stavila komad papira na vagu stojeći i dalje pognute glave.
Oči trgovca i kupca pokazivale su nevjericu dok su gledali vagu kako se spušta do krajnje tačke i ostaje spuštena na jednoj strani.
Trgovac, stojeći uz vagu, okrenuo se polako prema kupcu i nevoljko rekao, “Ne mogu ovo vjerovati.” Kupac se nasmijao, a trgovac je počeo stavljati namirnice na drugu stranu vage da bi se izjednačila težina ne jednoj i drugoj strani.
On je nastavio stavljati namirnice, dok vrećica više nije mogla više držati. Trgovac je ostao tamo sa izrazom šoka.
Napokon, uzeo je komad papira sa vage, pročitao ga i ostao zapanjen. To nije bila lista namirnica za kupovinu.
Umjesto nje bila je molitva koja je izgledala ovako: “Dragi Bože, ti znaš moje potrebe i stavljam ovo u Tvoje ruke.”
|
|
| |
|
|
post # 109 | 2014-05-21 , 1:31 AM
|
"A takav smo mi narod. Svađamo se, raspravljamo, napadamo jedni druge sve do trenutka kada neka viša sila počinje da uništava ono što se godinama gradilo. Onda zaboravljamo na vjeru, zaboravljamo na razlike, jer razlika zapravo i nema. Svi su samo ljudi, podjednako nemoćni, podjednako zapljusnuti talasom nevolje. Bol teče iz svakog ko napušta svoj dom i odlazi negdje u nepoznato. Bol teče iz svakog, a niko ne misli na podjelu, zato što tada nije važno da li si Srbin, Hrvat ili Bošnjak jer tuga ne dijeli, a zašto se onda mi uporno dijelimo onda kad tuge nema?"
|
|
| |
|
|
post # 110 | 2014-05-21 , 5:43 PM
|
Kako mrzim ovaj osecaj koji me uzme pod svoje kad’ nailazi prolece…Probudi se u meni neka neobjasnjiva sentimentalnost…seta…jos i ove kapi kise to pojacavaju…kao da dolivaju ulje na vatru…A tu si i ti..kao kap koja preliva casu punu tuge,jada,ocaja,patnje…Toliko se toga skupilo u mojim grudima…Suvise sam slaba da bih se borila protiv toga….Nekad’ mogla sam…ali vise nemam snage…Prolece uvek oznacava nove pocetke,donosi srecu ljudima…ali ne i meni…ja sam oduvek po svemu drugacija…Volela sam prolece oduvek…volim ga i sada,ali sreca mesa se sa vec pomenutim osecanjima….Sve to cini da mi samo jos vise falis…..Ti umes bolje od svih da u meni izazoves osecaj radosti…samo uz tebe pronalazim srecu…Nemam te koliko vec proleca,a necu te imati ni ovog…nikakva promena….Ali narednog vise necu ti se nadati…Ovo je poslednje koje cu tvojim imenom nazvati….Added (2014-05-21, 4:43 PM)
---------------------------------------------
I dusa i telo sve je CRNO BELO, za ostalo nek nas ČUVA BOG ♥
Zagrli i poljubi me sada,
ostani bar noćas sa mnom do kraja,
gromovi nek lome nebo mog grada,
nek padaju letnje kiše po nama.... ♥♥♥♥♥
N♥♥♥
|
|
| |
|
|
post # 111 | 2014-05-29 , 11:14 PM
|
Nakon 21 godine braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, ‘Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme s tobom.’
Ta druga žena bila je moja majka. Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog troje djece, nisam bio u mogućnosti viđati je često. Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.
‘Što nije u redu sine, jesi li dobro?!’ uzvratila je pitanjem.
(Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše dogodilo.)
Tog petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primijetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoskim sjajem.
‘Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo', rekla je u dahu.
Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali s jako lijepim ambijentom. Dok smo ulazili, majka me uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam počeo čitati jelovnik (ona je zbog lošeg vida mogla čitati samo velika slova). Čitajući, podigao sam pogled i primijetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama.
‘Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali', rekla je.
‘Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu', odgovorio sam. Tijekom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.
Kada sam je navečer odvezao kući rekla mi je,
«Izaći ćemo opet, ali samo pod uvjetom da ja tebe izvedem’.
Složio sam se.
‘Kakav je bio izlazak?', upitala me supruga kad sam stigao kući.
‘Vrlo, vrlo lijep. Mnogo bolje nego što sam očekivao', odgovorio sam.
Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog udara. Dogodilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku pomoći joj. Nakon određenog vremena, primio sam kuvertu s priznanicom od restorana u kojem smo bili. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano: ‘Platila sam ovaj račun unaprijed. Nisam bila sigurna hoću li i ja biti prisutna, no svejedno, platila sam večeru za dvoje, tebe i tvoju suprugu. NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.’
Tog trenutka sam shvatio važnost riječi: ‘VOLIM TE’. I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.
❤
|
|
| |
|
|
post # 112 | 2014-06-03 , 11:54 AM
|
KADA OSTARIM(POUČNA PRIČA
)
Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
"Šta to praviš? - upitao ju je otac ozbiljno.
"Pravim mali sto za tebe i mamu" - odgovorila je, "Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika."
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču.
U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.
НИЈЕ ВАЖНО КАКВА СИЛА НАС НАПАДА,НЕГО КОЛИКУ СВЕТИЊУ БРАНИМО!!!
|
|
| |
|
|
post # 113 | 2014-06-05 , 11:01 PM
|
Roditelji pronašli poruku kćerke koja je umrla od raka:Ovako je pisala Athena
- Sreća zavisi od nas samih. Možda nije važan srećan kraj, nego sama priča. – Svrha života je svrhovit život. Razlika između običnog i izuzetnog veoma je mala.
- Sreća je pravac, a ne destinacija. Hvala vam što postojite. Budite srećni, slobodni, vjerujte, budite zauvijek mladi. Vi znate moje ime, ne i moju priču.
- Čuli ste šta sam uradila, ali ne i kroz šta sam prošla. Ljubav je kao staklo, izgleda tako divno, ali ju je lako razbiti.
- Ljubav je rijetka, život je čudan, ništa ne traje i ljudi se mijenjaju. Svaki dan je poseban, pa ga iskoristite najbolje što možete. Već sutra se možete razboljeti od neizlječive bolesti, pa iskoristite svaki dan. Život je loš samo ako ga takvim napravite.
- Ako vas neko voli, neće vas pustiti da odete bez obzira na to koliko je situicija teška. Zapamtite da je život pun uspona i padova.
- Nikad nemojte da odustanete od onoga o čemu razmišljate svakodnevno. Ja želim da budem ona djevojka koja od lošeg dana napravi dobar i ona koja vas navodi da kažete „moj život se promijenio otkad sam te upoznao“.
- Kod ljubavi nije bitno koliko često govorite „volim te“, nego koliko često dokazujete da je to istina.
- Ljubav je kao vjetar – možete je osjetiti, ali je ne možete vidjeti. Čekam da se zaljubim u nekoga kome ću moći da otvorim svoje srce.
- Ponekad ljubav boli. Sada se borim sa sobom. Mogu da osjetim tvoj bol. Snovi su moja realnost. Boli, ali je ok, navikla sam na to.
- Ne sudite mi prebrzo, jer vidite samo ono što sam ja odabrala da vam pokažem. Vi ne znate istinu. Samo želim da se zabavljam i da budem sretna bez osuđivanja.
- Ovo je moj život, a ne vaš, pa ne brinite o tome šta radim. Ljudi će vas mrziti, procjenjivati vas, slomiti vas, ali ono što vas čini izuzetnim je snaga sa kojom se nosite sa svim tim.
- Nema potrebe da plačete, jer ja znam da ćete biti uz mene.
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 114 | 2014-06-09 , 7:59 PM
|
"Jednom prilikom, dok je prolazio pored slonova, čovek zastade i začuđeno se zapita kako to da ova velika stvorenja bivaju zadržana samo malim užetom koje im se veže za prednju nogu.
Nikakvi lanci, nikakvi kavezi, samo uže za koje je bilo očito da ga ovi slonovi mogu pokidati bilo kada, samo kada bi pokušali da pobegnu. Iz nekog razloga oni to nikada ne čine i čovek bijaše jako zbunjen tom činjenicom.
U tom trenutku je primetio trenera u blizini, te ga upita zašto te velike životinje samo stoje tu i ne pokušavaju pobeći. Trener mu odgovori: “Znate, kada su slonovi mladi i mnogo manji nego sada, mi smo koristili uže iste veličine kako bismo ih vezali i oni ga nisu mogli prekinuti jer su bili mali. Kako su odrastali sve više su se navikavali na činjenicu da ne mogu pobeći. Verovali su da ih uže još uvek može zadržati i zato i ne pokušavaju više pobeći.”
Čovek je bio zapanjen. Ovi veliki slonovi se mogu u svakom trenutku osloboditi tih užadi, ali zbog njihovog uverenja da ne mogu, ostaju tu zaglavljeni i zatvoreni.
Koliko nas, poput ovih slonova, ide kroz život držeći se za uverenje da ne možemo nešto učiniti, jer smo nekada nešto pokušali uraditi i nismo uspeli u tome?
Neuspeh je deo učenja; nikada ne smemo odustati od borbe u životu!"
"Ee pa pomoli se Bogu .. da ti da mir.. i da ti pokaze pravi put.. kreni dalje u zivotu s glavom gore .. i bit ce sve oke ! nemoj imati crne misli ne krvi sebe za nista.. ja verujem u tebe !"
|
|
| |
|
|
post # 115 | 2014-06-13 , 2:19 AM
|
"Jedne Nove godine, ne secam se vise koje, izadjoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je jos padao sneg i jelke bile prave, a ne plasticne.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbacenim sarenim kapama od kartona. Ucini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga vecernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sasivena od magle i paucine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu drzala samo dva jedva vidljiva zlatna kaisica. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridrzavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
Prosla je pokraj mene ne primetivsi me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, ridja! Imala je ogromne tamne oci; u to sam siguran.
Zasto je napustila pre vremena novogodisnje slavlje? Da li je neko ko je te noci bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li mozda jedan od retkih nocnih setaca koji je imao srecu da je vidi licno?
Ili je to bila Snezana kojoj su dojadili pijani patuljci?
Ali, zasto je plakala?
Jesam li vec rekao da sam ovu pricu napisao samo zbog toga da je ona mozda procita i javi mi se telefonom?
Vec vise od petnaest godina razmisljam o tome zasto je plakala one noci."
|
|
| |
|
|
post # 116 | 2014-06-17 , 5:33 PM
|
Nisam ga voljela, taj osjećaj nije bio tako snažan da bih ga nazivala ljubavlju.
Mogla sam bez njega, mogla sam i s njim.
No, ponekad bi mi nedostajao.
Na sekundu, na prolazni trenutak, samo što bi taj trenutak bio sasvim dovoljan.
Bio je neko koga nisam morala vidjeti, čuti, a značio mi je.
Bio mi je ništa.
Sve dok ga ne bih vidjela, zadrhtala, sve dok ne bih shvatila kako mi klecaju koljena.
Baš mi je u tim trenucima bio sve.
❤
|
|
| |
|
|
post # 117 | 2014-06-17 , 11:52 PM
|
Osam lazi jedne majke
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!
Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripr...emila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”
To je bila njena prva laž
Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:
“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”
Ovo je bila njena druga laž.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:
”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”
Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”
Ovo je bila njena treća laž.
Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”
Ovo je bila njena četvrta laž.
Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”
Ovo je bila njena peta laž.
Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”
Ovo je bila njena šesta laž.
Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”
Ovo je bila njena sedma laž.
Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:
”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”
Ovo je bila njena osma laž.
Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila.
Added (2014-06-17, 10:52 PM)
---------------------------------------------
Vodite ljubav, a ne rat. A možete i oba, venčajte se
|
|
| |
|
|
post # 118 | 2014-06-26 , 2:40 PM
|
Početak dvadesetoga stoljeća…
Na sveučilištu u Berlinu profesor je izazivao studente pitanjem:
“Je li Bog stvorio sve što postoji?”
Jedan je student hrabro odgovorio:
“Da, stvorio je!”
“Bog je sve stvorio?”, upitao je profesor ponovo.
“Da, profesore”, odgovorio je student.
Profesor reče:
“Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. A sudeći prema pravilu – da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao.”
Student je zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit.
Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: “Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?”
“Naravno”, odgovorio je ovaj.
Student je ustao i rekao:
“Profesore, postoji li hladnoća?”
“Kakvo je to pitanje?
Naravno da postoji. Tebi nikada nije bilo hladno?”, odgovorio je profesor.
Mladić je odgovorio: “Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula je potpuna odsutnost topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo topline.”
Student je nastavio: “Profesore, postoji li tama?”
Profesor je odgovorio: “Naravno da postoji!”
Student odvrati:
“Ne, profesore, tama ne postoji. Tama je zapravo nedostatak svjetla.
Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne dužine boja. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna zraka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Tama je izraz koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!”
Konačno, mladi je čovjek upitao: “Profesore, postoji li zlo?”
Iznerviran profesor je odgovorio: “Postoji. Vidimo ga svaki dan u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U kriminalu i nasilju.”
Na to je student odgovorio: “Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. To je kao tama i hladnoća riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je samo nedostatak Boga, nedostatak Božje ljubavi u srcu.”
Profesor je šutke sjeo…
НИЈЕ ВАЖНО КАКВА СИЛА НАС НАПАДА,НЕГО КОЛИКУ СВЕТИЊУ БРАНИМО!!!
|
|
| |
|
|
post # 119 | 2014-06-30 , 1:44 PM
|
Volio sam je druže.Zbog onog najljepšeg mirisa kose i parfema na koji sam kasnije mirisao satima. Volio sam je zbog onog kad me zagrli najjače i nasloni mi glavu na rame. Ili zbog onog načina na koji se ljubila.Volio sam je zato što su je svi voljeli. Volio sam je jer je znala da me sluša.Volio sam je zbog svakog ožiljka koji mi je na vratu ostavila.Volio sam kad ispadne onako najslađa kada je poljubim u obraz. Volio sam je zato što je bila prva sa kojom me nije bilo stid proći kroz grad. Volio sam je što je znala da opsuje ono momački, da se sjebu svi koji je čuju.Volio sam je kad se zacrveni, ono biće što mu ništa tabu nije, znalo je da se postidi. Volio sam je što nikad nije dala na sebe.Volio sam i ono kad se naljuti, znala me podsjetiti da treba da je cijenim.A sad druže volim je samo zato što mi je dala sve vrijeme ovog svijeta da shvatim koliki sam debil. Jer na kraju krajeva šta je ona, najbolja na svijetu, vidjela u meni.
---------------------------------------------
Moja Majka
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima. Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.” - To je bila njena 1. laž.
Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši: “Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.” - To je bila njena 2. laž.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je: ”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!” Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.” - Ovo je bila njena 3. laž.
Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se i pogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.” - Ovo je bila njena 4. laž.
Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.” Ovo je bila njena 5. laž.
Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.” Ovo je bila njena 6. laž.
Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.” Ovo je bila njena 7. laž.
Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši: ”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.” Ovo je bila njena 8. i zadnja laž.
Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:
Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.
Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:
Uvijek se prisjeti…
❤
|
|
| |
|
|
post # 120 | 2014-06-30 , 6:46 PM
|
Jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome
je pisalo:
“Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”
Slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.
Savio se da bi mu pružio novac i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka i ugledao da je šešir pun novčića i novčanica.
Prepoznavši ga po koracima, slijepi prosjak ga je upitao da nije on nešto napisao na kartonu i šta je napisao.
Prolaznik mu je odgovoro:
“Nisam napisao neistinu – samo sam napisao tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi.
I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:
“Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”
Vodite ljubav, a ne rat. A možete i oba, venčajte se
|
|
| |
| Legenda: [Administrator] [Super Moderator] [Moderator] [Urednik] [Forum Moderator] [VIP] [Donator] [Korisnik] |
|
