|
|
post # 1 | 2013-12-11 , 4:11 PM
|
Koliko god mi kao ljudi imali nekakve svoje stavove i principe, kako su svi ljudi jednaki, a što posebno mora da bude pravilo u medicinskoj profesiji, postoje ljudi, pa i pacijenti, koji su nam na prvi pogled manje ili vise simpatični.
Naravno, lekar u startu mora da suzbija takvo osećanje i sve pacijente tretira jednako.
Niko ne dolazi kod lekara zato što želi, već zato što mora ali treba da postoje i osnovni kriterijumi koji se odnose na sam dolazak kod lekara. Jer nije isto kada ti dođe pacijent lepo doteran i uredan, i kada ti dođe pacijent koji se nije kupao mesec dana, zube nije prao od prošle godine jer te njegov zadah prosto obara kao onaj iz septičke jame dok ti objašnjava svoje probleme i tegobe.
Povremeno možemo da čujemo ili da pročitamo da je neko veoma nezadovoljan odnosom koji je prema njemu pokazao neki zdravstveni radnik. Gotovo nikada ne možemo da pročitamo da je neko veoma zadovoljan odnosom svog lekara ili medicinske sestre. Pacijenti retko zahvalnost izražavaju javno. Zdravstveni radnici smatraju da sa većinom pacijenata odlično komuniciraju, ali ističu da postoji i izvestan broj onih sa kojima se teško komunicira. Postoje pacijenti koji su bahati i neuviđavni ili na neki drugi način problematični. Sprovođenje procesa lečenja, od dijagnoze do terapije, veoma je odgovoran posao. Ono što jeste njegov okvir koji mu daje pozitivno ili negativno značenje jeste kvalitet odnosa lekara i pacijenta.
Postoje tri tipična načina ili modela na koji lekar i pacijent uspostavljaju odnos. Poznavanje i prepoznavanje ovih modela u svakodnevnom životu može da pomogne i pacijentima i lekarima da smanje nesporazume i da međusobnu komunikaciju učine boljom.
Prvi je tradicionalni ili autoritativni model. Naziva se tradicionalnim jer je nastao onda kada je veliki broj pacijenata bio nepismen, bez zdravstvene kulture koja bi im pomogla da shvate i razumeju lekareva stručna objašnjenja. Naziva se autoritativni jer se lekar postavlja kao autoritet koji na osnovu svog stručnog znanja i iskustva jeste jedini koji može da proceni šta je dobro za pacijenta. Kao u odnosu roditelj–dete. Od pacijenta se očekuje da postupa po uputstvima lekara i da od njih ne odstupa. U skladu sa istorijskim uslovima u kojima je nastao, ovaj model je fokusiran na lekara, njemu dodeljuje moć i odgovornost, dok je pacijent u drugom planu.
Suprotnost gore opisanom je potrošački model. U njemu pacijent ima ulogu potrošača, a lekar ulogu uslužnog delatnika. Moć je kod pacijenta jer on odlučuje da li će svoj novac da potroši kod datog lekara ili će da ode kod konkurencije. Kako je „kupac uvek u pravu”, slabost ovog modela je što u njemu lekari ugađaju pacijentima, gubeći profesionalni integritet kada pristaju da vrše nepotrebne zahvate i terapije.
Savremena medicina promoviše treći, partnerski model. U njemu se polazi od pretpostavke da se u ordinaciji susreću dve odrasle osobe koje moraju da sarađuju kako bi postigli željeni cilj. Kako je pacijent taj koji će da živi sa posledicama izabranog lečenja, on je taj ko na kraju donosi odluku, ali uz pomoć informacija i saveta koje mu daje lekar. U ovom modelu moć se deli, a fokus je i na pacijentu i na lekaru.
Najveći konflikt u praksi je kada lekar funkcioniše iz autoritativnog modela i pokušava da ga nametne pacijentu koji funkcioniše iz potrošačkog modela koji nameće lekaru. Kada bi oboje komunicirali iz pozicije samopoštovanja i poštovanja, igru moći bi zamenilo partnerstvo kao najbolji put do zdravlja.
Zanimaju me vaša iskustva i mišljenje o ovome, kako doživljavate lekara u prvom susretu? A za one iz medicinske struke da kažu kako sa ove tačke gledišta doživljavate pacijenta?
Fajlovi:
2939954.jpg
(123.5 Kb)
·
5832233.png
(269.3 Kb)
·
7840812.jpg
(39.5 Kb)
 Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promenim, hrabrosti da promenim ono što mogu i mudrosti da prepoznam razliku među njima.
|
|
| |
