|
~~ Mitoloska bica ~~
| |
|
|
post # 1 | 2013-11-18 , 3:14 PM
|
Da se ne bi otvrale teme i podtemice o svakom mitoloskom bicu posebno. Otvorio sam ovu temu gde mozete da napisete koje je vase omiljeno mitolosko bice. Mozete i kratak opis sa slikom da stavite, zasto vam je bas to omiljeno mitolosko bice, neke zanimljivosti koje ce zaintrigirati nekoga i sl. Naravno u zavisnosti od toga koliko vas ova tema zanima toliko cete i pisati, odnosno postavljati neke slike sto je i logicno... ?
Ali se nadam da ipak postoji ''neko poput mene'' koga ovo zanima. 
 Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promenim, hrabrosti da promenim ono što mogu i mudrosti da prepoznam razliku među njima.
|
|
| |
|
|
post # 2 | 2013-11-18 , 3:35 PM
|
Kentauri su bili mitski narod polu ljudi polu konja koji je živio u Tesaliji.
Sa malim izuzecima bila su to stvorenja surova, divlja i neprijateljski raspoložena prema ljudima. Većinom se javljaju u grupi, a po imenu ih znamo jedva dvadeset. Najstariji mitovi ništa ne govore o njihovom porijeklu. Pjesnik Pindar pripisao im je za oca čovjeka po imenu Kentaur, koji je navodno bio sin Lapitskog kralja Iksiona i Nefele, utjelovljenja oblaka. Mlada generacija kentaura izgubila je svoju surovost i divljinu i pridružila se Satirima u pratnji boga Dionisa. Iz mase divljih kentaura izdvajala su se samo dvojica: Hiron, sin titana Hronosa i Okeanide Filire, i Fol navodno sin Silena i ninfe Melie
Kentauri su najpoznatiji zbog borbe s Lapitancima. Naime, htjeli su oteti Hipodamiju i ostale žene na dan njezina vjenčanja s kraljom Piritom, Iksionovim sinom. Ondje je bio prisutan i Tezej, junak i osnivač gradova, koji je pomogao Piritu. Jedan je lapitski junak, Kenej, kojeg oružje nije moglo raniti, bio pretučen od Kentaura kamenjem i granama drveća. No, na posljetku su Kentauri pobijeđeni i uništeni. Kao i Gigantomahija i Titanomahija, i ovaj je rat metafora borbe između civiliziranosti i barbarizma
Najpoznatiji je bio Hiron koji se razlikovao od ostalih kentaura. Kentauri su bili zloglasni kao nasilni i nekulturni pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio pravi kontrast, inteligentan, civiliziran i ljubazan. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Odgajao je i poučavao brojne grčke junake i bogove; imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće potencijale (Glavni članak: Hiron).
Fajlovi:
1177968.jpg
(9.7 Kb)
FORTIS FORTUNA ADIUVAT
|
|
| |
|
|
post # 3 | 2013-11-18 , 3:39 PM
|
vega777, to si naucio iz hari potera 
НИЈЕ ВАЖНО КАКВА СИЛА НАС НАПАДА,НЕГО КОЛИКУ СВЕТИЊУ БРАНИМО!!!
|
|
| |
|
|
post # 4 | 2013-11-18 , 3:49 PM
|
LaMistress, opet ti jaooooo,baci i ti neki post a ne tu da prozivas,ponavljam pita ko pita izgorela i sta sad.
FORTIS FORTUNA ADIUVAT
|
|
| |
|
|
post # 5 | 2013-11-18 , 3:57 PM
|
Atum (njegova alternativna imena su Tem, Temu, Tum, Atem) je drevno egipatsko božanstvo povezano sa Suncem, kao i Ra. To je bog zalazećeg Sunca, odnosno on predstavlja Sunce na zalasku. On je hermafroditski prabog od koga nastaje svijet. Atum je ponekad predstavljen kao čovjek, ili kao čovjek s ovnovom glavom. Njegova je žena Iusaset. Najčešće je Atum prikazan s glavom ovna i kao gušter, zmija, lav ili bik. Samo ime potječe od riječi tem koja znači završen, gotov. Prema jednom mitu, Atum je prvobitni bog. On je rođen iz Nuna, oceana, te je na jednom brežuljku stvorio blizance Šua i Tefnut, koji su roditelji Geba i Nut. Poslije je položaj Atuma zauzeo Ra, koji je postao sveobuhvatni bog Sunca. Prema nekom tumačenju Atum je bio hermafrodit. Sjedište kulta bio je Heliopolis. Od najranijeg doba spominje se u Tekstovima piramida, kao stvoritelj i otac faraona. Prikazuje se antropomorfno, na glavi mu je dvostruka kruna, Gornjeg i Donjeg Egipta.
Iusaset je Atumov ženski aspekt, njegova žena, a dodana mu je poslije, kao njegova ruka ili sjena. Majka je Šua i Tefnut. Prikazana je kao žena s Hatorinim rogovima i Suncem te Mutinim lešinarom.
Fajlovi:
2321620.jpg
(20.4 Kb)
|
|
| |
|
|
post # 6 | 2013-11-18 , 5:30 PM
|
Vukodlak u mitologiji znači osoba koja se mijenja oblik u vuka pomoću čarolije ili kletve. Srednjovjekovni kroničar Gearvase of Tilbury povezao je transformaciju s punim mjesecom, no rijetko je korištena sve do korištenja tog načina u modernim književnim djelima. Govori se da se vukodlak može ubiti ako je upucan sa srebrenim metkom, no to je ipak razlika između književnih djela i narodnih legenda. Nekad se držalo da vukodlaci nakon smrti postaju vampiri. Vukodlaci spadaju u skupinu legendarnih zvijeri.
Vampir je demonsko biće poznato kod svih Slovena. Ljudi mogu postati vampirima nakon smrti, a mogu takođe i za života. Da bi se bolje shvatila priroda vampira treba prvo nešto reći o verovanju Slovena o životu nakon smrti.
Kod Slovena je postojalo verovanje da čovem ima dušu i telo, koji su za života nerazdvojni. Nakon smrti duša se odvaja od tela i odlazi u drugi svet, odnosno svet mrtvih (Nav). Međutim odlazak u drugi svet traje prema predanju i običajima, koji su do danas sačuvani 40 dana. Za to vreme duša obilazi dom pokojnika i boravi na mestima gde je pokojnik najčešće boravio. Ukoliko je smrt teška, to znači da se pokonik teško rastaje od svoje duše. Verovalo se da dobri, pošteni i pravični ljudi se lakše rastaju od duše od onih zlih i nepravičnih. Vampiri su obično postajali zli ljudi, kao i oni koji su na samrti se teško rastajali od duše. Uglavnom se to događalo u roku od 40 dana, pre nego što duša ode u drugi svet (onaj svet, Nav). Međutim kod zlih ljudi, duša nije imala pristup drugom svetu, te bi ostala zarobljena u svetu živih. Takva duša bi se vraćala u svoje telo i mrtvac bi postao vampir. Ukoliko je duša zarobljena, ona može ući u telo i nakon 40 dana.
Takođe vampir je mogao postati i preminuli preko cijeg groba bi prešla neka životinja. Obično se govorilo o mački. Postojalo je i verovanje da ako se telo čoveka ne spali, nakon smrti, njegova duša može ostati zauvek zarobljena u telu i u ovom svetu i da se taj čovek može povampiriti.
U raznim delovima slovenskog sveta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće – upir. Na staroslovenskom, reč za vatru je - pir, a un označava negaciju. Unpir, odnosno upir je izraz za biće kome vatra ne može ništa, odnosno označava biće koje je osuđeno na to da bude zarobljeno u telu čoveka koji nije spaljen.
Vampir je zamišljen kao čovek koji je crven od krvi, koji nema mesa, ni kostiju, već je ispunjen crvenom pihtijastom masom. Verovalo se da se vampir može uništiti ako mu se ošteti koža. U tom slučaju bi pihtijasta masa izcurela iz tela. Vampiri su se često vraćali svojim ženama, čak i da su imali decu. Deca vampira mogli su biti i ljudi i vampiri, zavisno od pola vampira i deteta. Ukoliko bi bili istog pola i dete bi postalo vampir. Vampir je mogao biti nevidljiv, a takođe pojavljivao se kao čovek ili kao pas, nekad i kao vuk. Mogao je da prođe i kroz najmanji otvor ili neku rupu. Vampiri su nanosili zlo. Obično su davili žrtve i pili im krv. Ljudi nisu mogli da ih primete, ali prilikom pojave vampira, domaće životinje bi bile uznemirene.
Radi uništavanja vampira su se preduzimale razne mere predostrožnosti kao postavljanje trnja oko groba, kako bi vampir oštetio kožu. Ovakve mere se javljaju pojavom hrišćanstva i prestanka spaljivanja mrtvih. Sloveni su verovali da glog ima magično dejstvo, tako da je glogov kolac bio najefikasnije oruđe u borbi protiv vampira. Čajkanović smatra da je glogovim kocem mrtvac zabijan za sanduk, međutim takođe time bi se oštetila njegova koža.
Nekad je stavljano i vino u usta mrtvaca, jer je ono zamenjivalo krv i time zadovoljavalo vampirsku požudu za pijenje krvi.
Vampirom se moglo postati i za života, ukoliko bi čoveka opseo zao duh, ali u pojedinim predelima se smatralo da se za života vampirom moglo postati i ukoliko se detetu ne baja kad treba ili ukoliko čovek sklopi neku vrstu ugovora sa demonskim silama. Živi vampiri su takođe nanosili zlo i pili krv, donosili bolesti, međutim njih je bilo teže uništiti. Imena za živog vampira su i Koldun kod Rusa, Prikoljiš kod vlaha.
Vampir se pominje u Nestorovoj hronici, u Dušanovom zakoniku je predviđena kazna za one koji iskopavaju vampire, dok jedan nomokanon iz 7. veka predviđa kaznu za spaljivanje vukodlaka. Naročitu senzaciju u Evropi su vampiri dostigli početkom 18. veka. Veruje se da je prvo pominjanje pojma u zapadnoj Evropi bilo u austrijskom časopisu „Vossiche Zeitung“, broj 98, koji je objavljen 1725. Tamo se nalazio izveštao o smrti Petra Blagojevića, nakon čega je umrlo još 10 ljudi, koji su na samrti izjavili da im se javio Blagojević. Iz Beča je poslat i tim lekara. Nakon otkopavanja groba, pronađeno je neraspadnuto telo Blagojevića sa tragovima krvi na zubima.
Jesi ti normalna?
-Kako za koga…
|
|
| |
|
|
post # 7 | 2013-11-18 , 5:57 PM
|
Mitovi o krvožednim stvorenjima poput vampira postojali su još u drevnim civilizacijama Egipta, Mezopotamije,Perua, Indije i Kine, sudeći prema mitovima i božanstvima koja su imala vampirske karakteristike. Na području Europe mit o vampirima bio je raširen među slavenskim narodima i njihovim bliskim susjedima (Albanija, Grčka, Litva). Vjeruje se da je nastanak predaja o vampirima povezan sa slavenskim animističkim kultovima.
|
|
| |
|
|
post # 8 | 2013-11-18 , 6:53 PM
|
Kerber je bio troglavi pas koji je čuvao ulaz u podzemni svijet. Oko vrata su mu vijugale zmije, a rep mu je završavao zmajskom glavom. Njegov zastraujući izgled odlično je pristajao njegovoj dužnosti. Bio je strog stražar na ulazu u podzemni svijet, a još stroži na izlazu. Po sojoj stražarskoj dužnosti i budnosti postao je poslovičan.
Znaci oduvek me on fascinirao..
Uvek u zivotu postoji neko ko je malo losiji od tebe a uveren da je malo bolji i tada nastaju sve nevolje ! ! !
|
|
| |
|
|
post # 9 | 2013-11-18 , 7:36 PM
|
FENIKS
Ptica Feniks dospela je u grčke i rimske mitove iz Egipta. Tamo se zvala "boinu" (čaplja), a kako je boravila uz močvare, stari Egipćani su smatrali da je rođena iz vode, na koju su gledali kao na prapočetni element, i to sama od sebe, slično kao što se samo od sebe, prema njihovim shvatanjima, rodilo i sunce. Povezivanjem tih elemenata nastalo je verovanje da je ta ptica jedno od otelotvorenja sunca koje nakon vladanja svetom umire i uvek se iznova rađa, pojavljujući se u blještavoj svetlosti zore. U složenim egipatskim shvatanjima vlast sunca (a tako i kralja, čak i umrlog) obnavljala se u tridesetogodišnjim ciklusima, koji su simbolizovali ljudski vek. Iz boinua razvio se Feniks Grka i Rimljana. Smatrali su ga pticom koja je imala čudesnu moć da se svakih pet stotina godina u svom gnezdu spali, a iz pepela ustaje podmlađena za novi život. Tako je postala simbol uskrsnuća, koje su preuzeli hrišćani.
Postoje mnogi opisi ove legendarne ptice koja nikad nije bila viđena. Neki smatraju da je feniks prvobitni primer stvari koje se ne mogu videti (kao što je npr. Bog) već se samo mogu razumeti preko njihovih imena ili atributa. Neki opisuju feniksa kao pticu veličine orla; jednu polovinu tela čini orao a drugu polovinu fazan. Drugi kažu da feniks nalikuje čaplji, a treči da je ona zbir najlepših delova tela svih ptica sveta. Njeno ime potiče od grčke reči koja označava crvenu boju, jer se feniks vezuje za vatru i sunce. Opisan je kao zlatna ili šarena ptica. Neki kažu da feniks nikada ne jede. Drugi kažu da on samo pije jutarnju rosu. Mnogi veruju da ova ptica živi sama u Arabiji ili Etiopiji.. Ali se svi slažu da je to ptica ogromne lepote.
Najinteresantnija činjenica vezana za ovu pticu je da se ona smatra besmrtnom i da se ponovo rađa iz pepela svake tristote ili petstote godine. Kada se bliži kraj njenom životnom ciklusu, feniks skuplja aromatične trave, drvo i začine iz celoga sveta od kojih će načiniti za sebe lomaču ili gnezdo. Sedeći na gnezdu, on bi zapalio vatru mašući krilima ili uz pomoć sunčevih zraka. Kada njegovo staro telo sagori, feniks se ponovo rađa iz crva, svoje koštane srži ili iz jajeta koje bi ostalo u pepelu, pa bi zatim ponovo krenuo na svoj životni put od sledećih petstotina godina. Prema nekim legendama, ponovno rođeni feniks bi poneo svoje stare kosti u Grad Sunca u Egiptu gde bi ove bile sahranjene praćene specijalnim pogrebnim ritualima.
Po Jevrejskoj legendi feniksovo ime je Milkam. Prema tradiciji, pošto je Eva pojela zabranjeno voće, postala je ljubomorna na besmrtnost i čestitost drugih stvorenja u vrtu. Zbog toga je nagovorila sve životinje iz vrta da pojedu voćku sa zabranjenog drveta kako bi je pratile u njenom padu, sve je uspela da nagovori osim feniksa. Bog je nagradio feniksa tako što mu je dao utvrđeni grad gde će živeti u velikom miru sledećih 1000 godina. Na kraju ovog perioda od hiljadu godina, feniks bi sagoreo u vatri i bio ponovo rođen iz jajeta koje je posle njega ostalo u pepelu. Jedna druga jevrejska legenda kaže da na kraju svakog perioda od 1000 godina feniksovo telo se postepeno smanjuje, gubeći perje postaje mala beba feniks koja ponovo izraste u veliku pticu. U svakom slučaju za Anđela Smrti feniks je nedodirljiv.
U Egiptu je feniks poznat pod imenom Bennu ili Bynw. On je simbol Boga Sunca i povezan je sa Ozirisom, vladarem donjeg sveta. Oziris koji je i sam vaskrsao, predao je Bennu tajne besmrtnosti. U Egiptu je Bennu korišćen kao simbol za druge cikluse kao što su oni vezani za izlazak i zalazak sunca kao i za godišnje izlivanje Nila.
Svakih 500 godina, Bennu bi odletao u Sunčani Hram u Heliopolisu gde su ga svešteneci čekali da mu pomognu. Ptica bi zatim podigla veliku lomaču od začina, popela se na nju i dopustila sunčevim zracima da je sagore. Iz pepela bi se se rodio crvić od koga bi do kraja tog dana narastao odrasli Bennu.
Kineska ptica Feng-huang je najverovatnije ista ptica kao i feniks. Ona je napravljena od svih najpoželjnijih delova svih ovozemaljskih stvorenja: vrata zmije, glave ždrala, zmajevih pruga, repa ribe, oklopa kornjače, lastinog grkljana i petlovog kljuna. Ova ptica se može videti samo u mirnim i blagorodnim vremenima. Ponekad je prikazivana sa vatrenom loptom predstavljajući tako vezu sa suncem. To je carska ptica i naziva se "skerletnom pticom".
Feng-huang živi u Kraljevstvu Mudrih koje se nalazi negde u istočnoj Kini. On pije najčistiju vodu i jede samo bambus. Kad god on zapeva, svi pevci sveta se pridruže njegovoj pesmi. Njegova koštana srž se smatra svetom hranom. Ova ptica je zaštitnica kineskih vladara. Mužjak Feng-huang simboliše sreću a ženka Feng-huang predstavlja caricu. Par Feng-huangova simbolizuje bračno blaženstvo. Pri začeću, ova izuzetna ptica daruje dušu embrionu u majčinoj utrobi. Taoisti su je zvali "cinober pticom".
Gde god da se nađe, feniks se povezuje sa uskrsnućem, besmrtnošću, pobedom nad svim nedaćama i zlim silama, zbog toga što izranja iz pepela. Tako je feniks postao omiljeni simbol na ranim hrišćanskim nadgrobnim spomenicima. U odeljku 25 -26 njegovog pisma Korinćanima, Sv Klement, rimski Biskup, podržao je legendu o feniksu kao potvrdu Hristovih moći da vaskrsava verujuće ljude. On citira Joba kad ovaj kaže: "Ti ćeš uzdići telo moje, koje je pretrpelo sve ove patnje".
Na mnogim mestima će se naći ptica feniks kako predstavlja Hrista. U mnogim zemljama se verovalo da u jednom vremenu živi samo jedan feniks. On se rađa sam od sebe i ne prati prirodne zakone reprodukcije. U Srednjem veku se verovalo da feniks vaskrsava iz mrtvih posle tri dana.
Često je prikazivan kao simbol Hrista, sa palminim drvetom (još jedan simbol uskrsnuća) ili kako nosi palminu grančicu (simbol trijumfa života nad smrću), ili kako nosi maslinovu grančicu (simbol mira koji Bog nudi ljudima).
Feniks simbolizuje ponovno rođenje, nadu, čestitost, brak, veru, postojanost, leto, večnost, besmrtnost, i svetlost. On je predstava kosmičke vatre iz koje je svet stvoren i u kojoj će skončati. Rimljani su oslikavali lik feniksa na novčićima i medaljama kao znak njihove želje da Rimsko carstvo traje večno. U ruskoj folklori Feniks je poznat isto kao Žar Ptica.
НИЈЕ ВАЖНО КАКВА СИЛА НАС НАПАДА,НЕГО КОЛИКУ СВЕТИЊУ БРАНИМО!!!
|
|
| |
|
|
post # 10 | 2013-11-20 , 2:37 AM
|
Zmajevi - Dragons
Od svih nevjerovatnih i misterioznih cudovišta u svjetskoj mitologiji, zmajevi su nesumnjivo najstrašnija i najopasnija bica. Price o tim ogromnim letecim reptilima, koje rigaju vatru, otimajuci princeze i kraljevne, dolaze iz kulturnih tradicija gotovo svih naroda svijeta...
U zanimljivim "Njemackim sagama", braca Jakob i Wilhelm Grimm (1786 - 1859), opisuju ih kao opake "zmije s krilima", dok u norveškim mitovima zmajevi slove kao vijerni cuvari grobalja ratnika. Vikinzi su ih rado slikali na svojim štitovima i urezivali njihove glave na pramcima svojih brzih, vitkih ratnih brodova.
U kineskoj mitologiji, gdje ih ima napretek, zmajevi su rijetko zla cudovišta iako najcešce imaju volovske uši, tigrovske noge, orlovske kandze, srnece rogove, kamilju glavu, davolske oci, zmijski vrat, pjetlovski trup i riblje krljušti! Iako oko sebe rigaju vatru, oni su prijatelji bogova i obicno lete nebom kako bi skupljali blagotvorne oblake i sasušenoj zemlji darivali kišu. U kineskoj astrologiji, zmajevi su vijesnici dobre sudbine i nalaze se medu dvanaest zivotinja-voda koje su došle umirucem Budhi kako bi mu ukazale pokornost i poštiovanje!
Vjeruje se da su zmajevi nadgledali vrijeme, narocito kišu potrebnu za bogatu zetvu. No, ako bi se koji put razljutili znali su biti nemilosrdni i prouzrokovati silne poplave, suše i dramaticna zloslutna pomracenja!
Zmajolika cudovišta zlostavljaju narod
U Kini, cak i danas, ljudi prave letece zmajeve koje koriste u novogodišnjim svecanostima i tradicionalnim puckim svetkovinama i veseljima, ponajviše u misticnim ceremonijalima koji imaju za cilj umilostiviti bogove i izmoliti sretnu i rodnu godinu!
Najznamenitiji junak grcke mitologije, Heraklo (Herkul, Zeusov sin, simbol nadljudske snage), koji je bio prisiljen da izvrši dvanaest teških zadataka ("dodekatlos"), imao je, izmedu ostalog, savladati i opaku hydru, zmijoliko cudovište s osam glava od kojih je jedna glava bila besmrtna (prema jednoj legendi, hydra je imala od devet do stotinu glava, a svaki put kada bi joj se jedna odsjekla, na njenom su mjestu izrastale - dvije!). Hydra je zivjela u nepreglednim baruštinama Lerne kraj legendarnog Argosa i zlostavljala tamošnje pucanstvo. Osim što je bila zla, opaka i otrovna, hydra se mogla i samoobnavljati, pa su je mnogi s pravom smatrali vjecnom!
U jednom drugoj heladskoj sagi govori se o scylli, koja je imala zmajevske odlike: zmijoliko tijelo sa šest glava, bila je zla i opaka, i u opasnim vodama sicilijanske obale, hvatala je i prozdirala mornare!
U prastarim mitovima svijeta cesto se pominje i cudovište wyvern, koje se najcešce opisuje kao opasna leteca zmija, slicna azdahi, sa orlovskim kandzama. Njena zloslutna pojavljivanja najcešce su pratili krvavi ratovi, siromaštvo i kuga!
Zmajevi simboli nepobjedivosti!
I u Velikoj Britaniji su se sacuvale mnoge legende o strašnim zmajevima. Jedna od njih govori o bespoštednoj borbi Crvenog i Bijelog zmaja, koji su, na kraju, zaskoceni na spavanju i spaljeni u jednom velškom samostanu. Od tog dana, Crveni je zmaj postao simbolom rata i još se uvijek moze vidjeti na velškim zastavama.
Englezi su uistinu dugo vremena vjerovali u postojanje ovih višeglavi nemani. Cak je 1668. godine u Hanhameu, kako nas obavještavaju stari ljetopisi, ubijen "opaki gmizavac dugacak više od tri metra, prekriven krljuštima i bradavicastim izraslinama", za kojeg se iskreno vjerovalo da je mladunce zmaja, a njegov se lik još uvijek moze vidjeti na reljefu hanhameutske katedrale.
I u zemlji s druge strane kanala La Manchea, u Francuskoj, predanja o dragonima (zmajevima) dio su uzbudljive narodne usmene ostavštine cija geneza zadire u najdrevniju prošlost. Kada su 1554. godine formirane specijalne vojne jedinice, sacinjene od pripadnika lake i nepobjedive konjice, Francuzi su im s pravom dali ime "dragoni" i nosili su zastavu s likom zmaja!
To znamenje Francuzi su vjerojatno preuzeli iz istocnog dijela Rimskog carstva ciji je simbol bio - purpurni zmaj. Iz tog je vremena (trece- cetvrto stoljece naše ere) sacuvan je zapis rimskog pisca Marcelinusa koji opisuje trijumfalni ulazak cara Konstantina Velikog (274-337) u Rim. Imperator je bio okruzen nepreglednim kohortama vojnika što su nosili zmajska oblicja, "kroz cija grla vjetar zvizdi kao da su zivi, preteci svekolikim uništenjem"...
Prvi zmaj
Pretpostavlja se da prvi prepoznatljivi zmaj potjece iz sumerske civilizacije, koja je stasala u Mezopotamiji prije skoro vise od pet tisuca godina. Sumerski je zmaj imao zastrasujuci izgled i predstavljao je neobican spoj snaznog orla, ljute zmije i gustera varana!
Krila od 180 metara
U svojoj knjizi "Let zmajeva" (1979), engleski publicista Peter Dickinson iznosi brojne argumente u prilog vjerovanju da su mitska cudovista odista zivjela na nasem planetu i da su, neka od njih, imala dzinovska krila.
"Prosjecan raspon zmajskih krila bio je gotovo kao dva nogometna igralista i iznosio je oko - 180 metara!", tvrdi Dickenson.
Engleski zmaj
U prastarim prirodnjackim udzbenicima i knjigama mnogih naroda o zmajevima se govori kao o stvarnim bicima. Tako se u engleskoj "Historiji prirode" iz 1776. godine zmaj definira kao "najstrasnija zivotinja, ali najverojatnije, ne djelu prirode"!
Fosilna memorija
Tko jos nije pisao o zmajevima?
Cak i glasoviti americki astronom Carl Sagan, dugogodisnji profesor na Sveucilistu Cornell (New York) i autor znamenitog djela "Cosmos", po kojem je snimljena jedna od najboljih dokumentarnih tv serija.
U svojoj knjizi "Rajski zmajevi", Sagan smatra da legende o zmajevima predstavljaju "fosilnu memoriju, koja potice iz vremena dinosaurusa".
"To je opce sjecanje nase vrste, naslijedeno od nasih davnasnjih predaka, koji su svakodnevno vodili borbu s opakim dzinovskim reptilima i letecim grabljivicama!" - napisao je Sagan.
Cuvari blaga
Zmajevi su u legendama najcesce cuvari blaga.
Herakle (Herkul) je vodio okrsaj s cudovisnim zmajem po imenu Ladon i kada ga je uspio savladati ovaj se vinuo u nebo gdje i sada svjetluca u sazvjezdu Zmaj. Ladon, inace potomak zlocuvene Lernejske hydre, bio je cuvar Zlatne jabuke besmrtnosti, koju je Zeusova zena Hera primila kao vjencani dar.
I u mitu o Zlatnom runu za kojim su tragali Jason i Argonauti, cuvar je bio strasni zmaj koji nikada nije spavao.
Cuvari bogatih riznica
Drevna kazivanja, mitovi i legende, podsjecaju nas da su zmajevi u prastarim vremenima terorizirali mnoge zemlje i krajeve, sijuci oko sebe strah i nesrecu. Rigajuci uzasnu vatru, poput suvremenog bacaca plamena, krilate su ale spaljivale dvorce i naselja, a krvolocnim celjustima, iz kojih opasno prijete zubi, ostri poput nozeva, i strasnim kandzama, unistavali su svakog neprijatelja. Mnoge uzbudljive storije svjedoce i o drugacijem arsenalu oruzja, koje je zmajevima stajalo na raspolaganju.
Okrsaji sa zmajevima
U Srednjem vijeku, prica nam jedno zanimljivo francusko predanje, ogromni krznom prekriveni zmaj, u narodu nazvan "dlakava zvijer", terorizirao je neko malo, mirno selo na jugu zemlje. Upadao je na seoske farme, prozdirao stoku, odnosio djecu i mlade djevojke, spaljivao i unistavao ljetinu. Konacno, obhrvan tugom za voljenom djevojkom, koju je upravo oteo zmaj, neki se mladic odluci osvetiti strasnoj nemani. Nakon dugog, iscrpljujuceg okrsaja, nasem je junaku poslo za rukom da zmaju prepolovi rep. Srecom, upravo je rep bio jedino zmajevo slabo mjesto, pa je opaki monstrum napokon skoncao!
Borbe sa zmajevima bile su krajnje dramaticne i neizvjesne, a kako vidimo, njihove slabe tacke ponekad su od suparnika trazile izuzetnu lucidnost i dovitljivost. Vitezovi su se, zbog toga, najcesce sluzili razlicitim trikovima, kao sto su to, kako cemo vidjeti, radili u malom mjestu Lambton Wormu, na sjeveru Engleske.
Legenda kaze da je mladi plemic po imenu John Lambton, nasljednik bogatog imanja i velebnog zamka u Lambtonu, loveci ribe u rijeci Wear, nasao nevjerovatnu glistu od koje su ribe naprosto bjezale. zeleci da je se oslobodi, bacio ju je u obliznji zdenac, a onda - otputovavsi na sedam godina u inozemstvo - potpuno zaboravio na neobicni dozivljaj.
No, dogodilo se upravo ono sto se najcesce dogada u slicnim puckim usmenim kazivanjima. Glista je - cudnog li cuda - za nekoliko mjeseci narasla do monstruoznih dimenzija. Snazna i opaka, tijekom dana bi se izlezavala sklupcena oko usamljene stijene na sredini rijeke Wear, a nocu je upadala u selo i nemilosrdno napastovala ljude i odnosila stoku. Svi pokusaji da se organizira hajka i napokon ubije cudovisna "glista-zmija" propadali su, jer je neman naprosto bila neunistiva. Cak je propao i onaj pokusaj u kome su ucestvovali svi muski stanovnici Lambton Wormua. U krvavom okrsaju mjestani su je, uz velike ljudske zrtve, macevima uspjeli iskomadati, ali su se, nekim cudom, svi komadi ponovo spojili i cudoviste je uskoro nastavilo da terorise sirote ljude.
Kada se mladi plemic John Lambton vratio iz tudine i saznao sto se zbiva u njegovom rodnom mjestu, obratio se za pomoc najpoznatijoj vjestici i ona je oko njegova tijela nacinila celicni oklop s brojnim poput bodeza ostrim siljcima. Tako opremljen, John se upustio u otvoreni okrsaj s nevjerojatnim cudovistem. Tokom bespostedne borbe, opaka je "glista-zmija" pokusavala da se obmota oko Lambtonova tijela i da ga stisne u samrtni zagrljaj, ali su je mnogobrojni ostri celicni siljci naprosto masakrirali, tako da je strasna neman, na kraju, iskrvarila. Njeno raskomadano tijelo, kaze legenda, zauvijek je odnijela rijeka Wear, a u Lambton Worm su se od tada vratili mir, sreca i spokojstvo.
Od tifona do tajfuna
Prema puckim predanjima, koja su se u razlicitim krajevima svijeta sacuvala do danasnjih dana, neki su zmajevi imali sedam glava, dvije ili cetiri noge, koje su se zavrsavale ostrim kandzama, krila kao kod sismisa, dugo, zmijoliko tijelo, ostar i racvast jezik, te snazan nazubljen rep, koji je djelovao poput ogromnog koplja.
Grbavi zmajevi na srednjostoljetnim viteskim stitovima i zastavama obicno su prikazivani s vucijom glavom i cudovisnim tijelom. Njihova krila obicno nisu bila tako jaka da bi im omogucila dug i bezbjedan let. Naprotiv, prema mnogim legendama, ona su im jedino omogucavala kratke skokove i to - naprijed-nazad!
Koza zmajeva, u pricama iz davnina, najcesce je oblozena neprobojnom krljusti, najcesce kao kod krokodila, ali ima legendi koje mitoloska cudovista opisuju i s neprobojnim krznom. Dodajmo tome, da zmajevi obicno zive izvan naselja, u tajanstvenim, mracnim pecinama ili u zagonetnim morskim i jezerskim dubinama. I u jednom i u drugom slucaju, oni su cuvari neke tajne ili bajoslovnog blaga o kome uzaludno sanjaju dokoni srednjostoljetni avanturisti i lutalice.
Kao cuvari blaga, zmajevi se najcesce pominju u staroengleskoj, njemackoj i norveskoj mitologiji, a prvi klasicni zmaj iz starogrcke mitologije, tifon, bio je gospodar vulkana i vjetrova (otuda potice rijec tajfun). Cudovisnog je tifona detaljno opisao anticki pjesnik Hesiod u svom djelu "Teogonija", prestavivsi ga kao stoglavu zmiju, iz cijih su bezbrojnih ociju izbijali plamenovi, a iz celjusti zastrasujuci krici.
Tifon je bio i cuvar opasnog brloga iz kojeg su vrijebala mnoga cudovisna stvorenja grcke mitologije: himera (cudoviste koje riga vatru, s lavljom glavom, kozijim trupom i zmajskim repom), osmoglava hydra, opaki orao koji je kljucao Prometejevu jetru, nemejski lav i druga...
Prastara enigma
U mitologiji Grcke, tifon je vodio bespostednu bitku cak i s vrhovnim i najmocnijim bogom Zeusom. U prvom okrsaju uspio ga je tesko raniti, ali je tada gospodaru svijeta i ocu bogova i ljudi, priskocio u pomoc sin Hermes (bog pastira i stada, putnika i trgovine, lukavstva i krade...), koji mu je uspio rane zacijeliti. Kasnije je Zeus krenuo u potjeru za tifonom i lovio ga kroz Trakiju, sve do Sicilije. Napokon ga je stigao i ubio. Pokopao ga je ispod vulkana Etne.
Zanimljiva storija o zmajevima ne moze se zavrsiti bez kljucnih pitanja: da li je u davnoj proslosti u nasoj fauni uistinu bilo zivih stvorenja nalik zmajevima? Jesu li predstave zmajeva, u stvari, realisticki prikazi izumrlih zivotinja?
Ova drevna enigma postala je posebno aktuelnom pocetkom 20. stoljeca kada je, na podrucju gdje su nekada u medurjecju rijeka Eufrata i Tigrisa cvjetale sumerska i babilonska kultura, iskopana cuvena Ishtarina kapija. Medu prekrasnim reljefnim prizorima, glasoviti je berlinski arheolog Robert Koldewey otkrio vise od petsto razlicitih zivotinja, koje su isklesane po naredenju babilonskog kralja Nabukodonosora (Nabukadnezar) (605 - 562 pr.n.e.). Bilo je to, reklo bi se, kompletno zivotinjsko carstvo tog vremena, okamenjeni zooloski vrt, a ono sto je nama posebno interesantno jeste da je medu ostalim, na Ishtarinoj kapiji bila prikazana i jedna neobicna zivotinja oznacena imenom sirrush.
Dok je prikaz drugih zivotinja na Ishtarinoj kapiji bio koliko-toliko realistican, sirrush je imao ruznu, zmijsku glavu, snazan vrat i dugo tijelo, koje je pocivalo na misicavim sapama na prednjim, i pticijim kandzama, na zadnjim nogama.
Nije li to bio prapredak svih kasnijih zmajeva svijeta?
Uzaludna ekspedicija
Dakako, paleontolozi su zarko zeljeli odgovoriti na ovo provokativno pitanje, pa su se odmah dali u traganje za odgovarajucim kostima, fosiliziranim ostacima i drugim materijalnim dokazima. Medutim, posao je bio uzaludan - ni tada, a ni kasnije, ako zanemarimo ostatke razlicitih vrsta prahistorijskih reptila (dinosaurusa), nije otkriven nikakav trag mitoloskih cudovista!
Neki kasniji istrazivaci i prirodnjaci smatrali su da je sirrush potomak neke stvarne zivotinje i ukazivali na slicnosti s pterodaktilima (gigantska zivotinja koja je zivjela na prelazu gmizavaca i ptica) i s pleziosaurima, prepotopnim vodenim gmazovima. Mozda je, smatrali su oni, zahvaljujuci tome sto je ovladao vjestinom leta, zmaj uspio izbjeci posljedice uzasne kataklizme koja je unistila njegovu zivotinjsku vrstu. Ako je tako, moguce je da jos uvijek zivi u predjelima koja su minulih stoljeca oznacavana bijelom mrljom na planetu Zemlji - u srcu Crne Afrike!
Upravo slijedeci ovu pretpostavku mnogi su prirodnjaci postupili poput Hagenbecka, bogatog hamburskog trgovca divljim zvijerima, koji je - tragajuci za prahistorijskim cudovistima - 1911. i 1913. godine organizirao znanstvene ekspedicije u najneistrazenije krajeve africkog kontinenta. Na zalost, trud se nije isplatio, jer cak ni u sredisnjoj Africi nije otkriven ni jedan prezivjeli - zmaj!
Poput mitskih cudovista
Komodski zmaj je najveci poznati guster na svijetu i, mada se hrani mesom, nikada ne napada ljude i samo je svojim izgledom slican krvolocnoj nemani!
Danas se najveci broj prirodnjaka svijeta slazu u misljenju da sirrush, zapravo, nikada nije ni postojao i da je kameni prikaz na velicanstvenoj Ishtarinoj kapiji samo plod maste vjestih babilonskih umjetnika. Istodobno, zoolozi smatraju da je prisustvo mitskih cudovista na ranim mapama i u starim znanstvenim knjigama i dokumentima, najcesce rezultat pogresnih tumacenja.
Za tu tvrdnju postoje i konkretni dokazi: takva je bila sudbina izvjesca Marka Pola o takozvanom "kineskom aligatoru". Glasoviti je svjetski putnik opisao "kineskog aligatora" kao veliku zmiju, s dvije kratke noge blizu glave, sirokim opasnim celjustima i velikim ostrim zubima, a da bi cudoviste bilo kompletno, neki je nepoznati kineski umjetnik "aligatoru" nacrtao i krila, te na repu dodao zmijsku glavu!
Ala sa otoka Komodo
No, prirodnjaci, ipak, ne dvoje da u prirodi postoje zivotinje koje svojim strasnim izgledom neodoljivo podsjecaju na mitska cudovista. Tako malajski leteci guster, ne slucajno u zoologiji nazvan imenom "malajski zmaj", moze da leti, odnosno klizi niz vazduh, zahvaljujuci koznoj opni izmedu prednjih i straznjih nogu. I njegova je glava identicna liku zmaja iz starih vremena, ali ima jedan mali problem - malajski leteci guster naraste svega - petnaestak centimetara!
I guster koji nosi neobicno ime -"bradati zmaj" (agama) , a zivi iskljucivo na indonezanskim otocima i u Australiji, ima dosta slicnosti s nekim opisima mitskog cudovista. Oko vrata ima objesene siroke kozne nabore, koje moze da rasiri u zastrasujucu lepezu, ali ne moze da leti i u najboljem slucaju naraste - pedeset centimetara!
Ipak, 1912. godine svijet je bio iznenaden nesvakidasnjim otkricem, koje je ponovo aktualizirane drevne legende o zmajevima. Na zivopisnom indonezanskom otoku Komodu, znanstvenici su otkrili - pravog zivog zmaja!
Godinama su prije toga, lovci na skoljke, jedini posjetioci ovog dugo vremena nenastanjenog otoka, kazivali price o ogromnim cudovistima koja napadaju i prozdiru divlje svinje i koze, te plase sirote indonezanske ribare. O tome se tako uporno pisalo u svijetu da je, konacno, jedna medunarodna ekspedicija istrazivaca i zoologa skupila hrabrost i otisla na Komodo kako bi provjerila neobicne glasine. Po povratku, znanstvenici su objavili da su na otoku odista otkrili "zmaja" (dali su mu ime komodo) u oblicju dzinovskog gustera, koji cak moze narasti i do 3,6 metara!
"Komodski zmaj" je, doista, najveci poznati guster na svijetu, i mada se hrani mesom, nikada ne napada ljude i samo je svojim izgledom slican krvolocnoj nemani! On, naime, ima pljosnatu ruznu glavu s dugim racvastim jezikom, kojim stalno palaca; misicavo tijelo prekriveno neprobojnom krljustavom kozom i noge na prednjem dijelu tijela, sto mu uveliko poboljsava pokretljivost. No, znanstvena ekspedicija Johna Blashforda Snella, organizirana 1979. godine, nasla je u Tihom oceanu tragove "Novogvinejskog zmaja", koji je, po svoj prilici, bio znatno veci nego komodo!
Nepotvrdena svjedocanstva
Tesko bi se moglo reci da su istrazivaci 20. stoljeca ikada tragali za zivim zmajevima. Doduse, kako Simon Welfare i John Fairley navode u "Misterijama svijeta", britanske i americke novine obilno su se salile na racun lovaca na prahistorijske dinosauruse. Najslavniji medu njima, bio je kapetan Leicester Stevens, koji je 1919. godine krenuo u lov na brontosaura i na nagradu od milijun dolara, koju je raspisao vasingtonski institut Smithsonian, ali se o njemu vise nikada nista nije culo.
Godine je 1932. neki svedanin po imenu J.C.Johanson, nadzornik u Kongu, objavio izvjesce iz lova na slonove u Kasaiju, koji je u Europi i Sjedinjenim Drzavama aktuelizirao pricu o prahistorijskim cudovistima. Johanson se odmarao u sjenci jednog baobaovog stabla kada je njegov crni sluga uzviknuo da su se pojavili slonovi.
"Bila su dva muzjaka", napisat ce u svom izvjescu J.C.Johanson, "ali otprilike 50 jardi dalje od njih zamijetio sam nesto nevjerojatno: cudoviste dugacko oko 16 jardi (oko 15 metara - pr.a.) s glavom i repom gustera. Cudoviste je nestalo nevjerojatno brzim pokretom.
Kad se moj sluga pribrao, krenuli smo kroz veliku mocvaru. Tu se taj golemi guster ponovo pojavio, cupajuci meso s uginulog nosoroga. Jasno sam cuo kako prste kosti; bio sam udaljen samo 26 jardi. Potom je skocio u duboku vodu. Munjevito kretanje te zivotinje ulijevalo je strah kakav do tada nikada nisam osjetio!"
Uzbudljivi dozivljaj
Ovdje je potrebno napomenuti da je podrucje Konga, koje je odista jedno od najneistrazenijih na planetu Zemlji, cesto bilo u sredistu slicnih izvjesca. Glasovitom sakupljacu divljih zivotinja za hamburski zooloski vrt, Karlu Hagenbecku, kongoanski domoroci su, navodno, cesto pricali o "chipekweu", monstruoznoj nemani iz mocvara, koja lici - pola na slona, a pola na zmaja! Cak je, jedne prilike, Englez Robert Young na tu neman pucao ali je cudoviste nestalo u jezeru.
Iste godine, 1932, kada je J.C. Johanson svoj uzbudljivi dozivlja objavio u magazinu "Rhodesian Herald", iz svicarske je krenula znanstveno-istrazivacka ekspedicija dr. A. Monnarda, koja je imala zadacu da u neistrazenim predjelima Angole provjeri da li tamo jos uvijek zive - brontosaurusi. Ekspedicija se zavrsila neuspjesno, a dr. Monnard je obavijestio europsku javnost da u Angoli doista zivi dzinovski gmaz, ali da se ne radi o prahistorijskoj zivotinji, nego o vrlo velikom - krokodilu!
Uzbudljive legende o viseglavim, neunistivim zmajevima, moglo bi se reci, jos uvijek uzbuduju mastu stanovnka mnogih krajeva svijeta, ali danas pouzdano znamo da zmajevi jos uvijek zive, otimaju i prozdiru svoje zrtve, samo u filmskim horor-pricama, bajkama, stripovima i avanturistickim romanima.
No, i pored toga, sto prirodnjaci smatraju da ta mitska cudovista nikada nisu ni postojala, bar ne u oblicju koja im daju drevne sage, jos uvijek ima istrazivaca koji nisu izgubili nadu da ce im se jednoga dana posreciti i da ce u nekom zabacenom kraju naseg planeta otkriti zivu prahistorijsku alu i predstaviti je svijetu.
Oni zbog toga i danas tragaju. I nadaju se...
Fajlovi:
9987665.jpg
(223.6 Kb)
·
2814781.jpg
(145.8 Kb)
·
1962698.jpg
(121.9 Kb)
·
4778235.jpg
(165.9 Kb)
·
0298541.jpg
(92.7 Kb)
·
0093113.jpg
(23.1 Kb)
Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu da promenim, hrabrosti da promenim ono što mogu i mudrosti da prepoznam razliku među njima.
|
|
| |
|
|
post # 11 | 2013-11-20 , 9:12 PM
|
G@le,
po nekim razmisljanjima legende o zmajevima poticu odatle sto su brojni karavani prolazeci od kine ili dalekog istoka ka zapadu u davnim vremenima prolazili kroz mongolske pustinje gde i dan danas mozemo videti kosture brojnih dinosaurusa kako vire iz peska, tim ljudima bilo je neshvatljivo da postoje toliki kosturi i preneli su na osnovu toga pricu o zmajevima,
FORTIS FORTUNA ADIUVAT
|
|
| |
 196
poruka na forumu
| |
 17
| |
 310
|
|
|
post # 12 | 2013-12-02 , 10:12 PM
|
Titani
Titani (grč. Τιτάν, mn. Τιτάνες) u grčkoj mitologiji mitološka su bića koja su vladala tijekom legendarnog zlatnog doba, prema Heziodu; Uranovi i Gejini sinovi. Bilo ih je dvanaest - šest Titana i šest Titanida, a prvu je generaciju vodio Kron.
Heziod u svojoj Teogoniji govori da su Titani zajedno s Hekatonhirima i Kiklopima bili najmlađi naraštaj Uranovih i Gejinih potomaka. Prvi Titani bijahu: Okean, Hiperion, Japet, Teja, Reja, Temida, Mnemozina, Feba, Tetija, Kej i Krij te Kron.
Svrgavanje Urana[uredi | uredi kôd]
Giorgio Vasari: Kastriranje Urana, 16. stoljeće
Kron je u grčkoj mitologiji bio vođa i u nekim mitovima najmlađi od prve generacije Titana. Uran je Kiklope, Hekatonhire i Titane zatvorio u Tartar (Krona je smatrao čudovišnim). Geja je svojim sinovima predložila da ubiju svoga oca, ali samo se Kron odvažio te ga je kastrirao srpom dok je bio u ljubavnome činu sa svojom ženom. Od krvi ili sjemena koje je palo na tlo, nastali su Giganti, Erinije i Melije, a iz mora je izronila i Afrodita.
U drugoj inačici mita, Kron je svrgnuo titansku zmiju Ofiona koji je stezao svijet, a potom je nastupilo blagostanje.
Nakon što je svrgnuo Urana, ponovno zatvara Hekatonhire, Titane i Kiklope u Tartar te stavlja Kampu da ih čuva dok su ondje zarobljeni.
Vrijeme Kronove vladavine u nekim mitovima naziva se još i zlatnim dobom: ljudi tog vremena nisu imali potreba za vlašću i pravilima, jer su jednostavno svi sve činili ispravno, pa za time nije ni bilo potrebe.
Svrgavanje Krona[uredi | uredi kôd]
Rejin muž i brat, Kron kastrirao je svoga oca Urana. Nakon toga, zatvorio je Hekatonhire, Gigante i Kiklope te je postavio čudovišnu Kampu da ih čuva. Potom su on i Reja zauzeli prijestolje kao kraljevi bogova. Ovo je doba nazvano zlatnim dobom, jer ljudi nisu imali potrebe za zakonima i pravilima te su svi činili ono što je trebalo.
Reja je s Kronom imala nekoliko djece - Hestiju, Demetru, Heru, Hada i Posejdona, ali Kron ih je sve progutao, budući da je od Geje i Urana naučio da će i njega svrgnuti njegov sin, kao što je i on svoga oca. Kad se Zeus trebao roditi, Reja je Uranu i Geji izložila svoj plan te ga je sakrila, a Kronu predala smotuljak s kamenom koji je Kron progutao. Potom ga je odnijela na goru Idu na Kreti. Prema različitim inačicama mita, ondje je odgojen od različitih osoba - Geja ili koza Amalteja ili pak nimfa Adamanteja.
Kad je odrastao, Zeus je prisilio Krona da povrati Rejinu djecu, prvo kamen, a potom njih. U drugoj inačici mita, Metida je Kronu dala napitak koji ga je tjerao na povraćanje. Zatim je Zeus pustio Gigante, Hekatonhire i Kiklope te je s njima krenuo u rat - tzv. Titanomahiju.
Titanomahija[uredi | uredi kôd]
François Dumont: Titan pogođen munjom, 1712.
Titanomahija (grč. Τιτανομαχία, titanomakhía) bio je jedanaestogodišnji rat mlađeg naraštaja Titana predvođenih Zeusom protiv starijeg naraštaja. Na Kronovoj su strani bili Kej, Krij, Hiperion, Japet, Atlant i Menotije, a na Zeusovoj Hestija, Demetra, Hera, Had i Posejdon, a također i Hekatonhiri, Giganti i Kiklopi. Hekatonhiri su pomogli bacajući stotine gromada kamenja istodobno, a Kiklopi su iskovali Zeusove munje, Hadovu kacigu nevidljivosti i Posejdonov trozub.
Peter Paul Rubens: Pad Titana, 1637./38.
U noći prije prve bitke, Had se odšuljao do uporišta Titana i uništio im oružje. Na posljetku su pobijedili nakon desetljeća ratovanja te su se olimpski bogovi dogovorili i izvlačeći slamke raspodijelili vlast - Zeus je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon more, a Had podzemni svijet.
Olimpski su bogovi zatvorili poražene Titane u Tartar. Budući da su za vrijeme rata Titanide i Okean ostali neutralni, Zeus ih nije kaznio. A također u Tartar nisu poslani Atlant, Kron, Epimetej, Menetije i Prometej. Atlantu je dao drugu kaznu (Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Atlant
), a Prometej, Epimetej i Menetije poslije su promijenili stranu te su pomogli Zeusu u ratu. Kron je nakon rata uspio pobjeći te je tako izbjegao odsluženje kazne u Tartaru zajedno s ostalim Titanima koje su čuvali Hekatonhiri.
Poruku je menjao/la Stefan^^ - Ponedeljak, 2013-12-02, 10:13 PM
|
|
| |
|
|
post # 13 | 2013-12-06 , 3:02 PM
|
pegaz
Pegaz je bio divlji krilati konj koji je prema mitu iskočio iz Meduzinog vrata kada joj je Persej odsjekao glavu, zajedno sa junakom Hrisaorom. Živio je na brdu Helikon, a Muze su ga hranile zimi kad bi snijeg prekrio travu. Belerofont je uspio da ga ukroti uz pomoć zlatnih uzdi koje mu je dala Atina, ali pošto ga nije vratio kad je ubio Himeru, već je čak ponosan pokušao da posjeti Olimpljane u njihovoj palati, Zevs ga je prokleo, a Pegaza je uhvatio i koristio kao teretnog konja da mu nosi munje
Pegazovo grčko ime Πήγασος, Pégasos Heziod povezuje s riječju pēgē = izvor, vrelo. Naime, gdje god da je taj konj dotakao tlo, nastalo bi vrelo - primjerice - na Helikonu izvor Hippocrene ("konjev izvor") i drugi u Troezenu.
Pegaz je živio na visokim planinama, ponajviše na Helikonu, domu Muza. Letio je brzinom vjetra. Bio je prekrasan, snažan i jakih kopita - kad se jednom spotaknuo i udario kopitom po zemlji, nastao je izvor - Hipokrena. Bio je također i nježan i mudar, čista srca - mogao je odletjeti sve do Olimpa.
Pegaz je donio Zeusu munje, a nakon Belerofontove smrti vratio se na Olimp pomagati bogovima. Poslije se oženio Euipom s kojom je začeo naraštaj krilatih konja.
Rođenje
Prema nekim izvorima Pegaz je iskočio (zajedno sa svojim bratom Hrisaorom) iz Meduzina vrata nakon što joj je Perzej odsjekao glavu, dok je prema drugima nastao iz zemlje na koju je prolivena Meduzina krv. Atena je uhvatila Pegaza i odvela ga Muzama na Parnasu.
Belerofont i Pegaz,
Belerofont je morao ubiti čudovište Himeru sastavljenu od lava, koze i zmije sa zmajevom glavom. Prorok mu je rekao da je može ubiti samo uz Pegazovu pomoć i da mora spavati u Ateninu hramu. U snu mu se ukazala božica koja mu je poklonila zlatnu uzdu kojom će obuzdati i pripitomiti Pegaza. Belerofont je došao na Helikon i prišao mu dok je pio s vrela Pirene te ga obuzdao zlatnom uzdom. Druga inačica govori da ga je Atena već pripitomila i dovela Belerofontu.
Pegaz je pomogao Belerofontu u borbi protiv Himere i Amazonki. Ubio je Himeru strijelama iz zraka leteći na Pegazu. Nakon ove pobjede osjećao se moćno te se odlučio uzdići bogovima na nebo, da provjeri ima li bogova na Olimpu. Pegaz je znao da to nije u redu, ali ga je poslušao i uzletio. Zeus se rasrdio i poslao obada/bjesnilo na Pegaza te se Belerofont strmoglavio s njega i umro. Druga je inačica mita ta da je Zeus Belerofonta pogodio munjom.
Potom se sažalio nad Pegazom i pretvorio ga u zviježđe Pegaz. Jedno je pero iz njegovih krila palo na tlo i tako je nastao grad Tarsus.
Fajlovi:
5321658.jpg
(88.5 Kb)
·
3995160.jpg
(35.1 Kb)
FORTIS FORTUNA ADIUVAT
|
|
| |
|
|
post # 14 | 2014-01-27 , 4:39 PM
|
Minotaur je mitološko biće koje je polu-bik polu-čovek. On je zapravo sin kraljeve žene Pasifaje i bika. Kralj Minos, žaleći zbog njegove ružnoće, pozvao je Dedala da sagradi lavirint iz kojeg je nemoguće izaći. Minotaur je lutao lavirintom i hranio se grčkim mladićima i devojkama koje su mu slali kao taoce, dok ga nije ubio Tezej. Tezeju je pomogla kraljeva ćerka Arijadna, koja mu je rekla da se iz lavirinta može izaći na samo jedan način: da se klupko konca odmotava od početka lavirinta te da se onda po njemu vraća.
Minotaur je grčki za Minoski Bik. Bik je još znan kao Asterius ili Asterion, ime koje je delio sa Minosovim očuhom.
Njegova majka je bila Pasifaja, žena kritskog kralja Minosa, a otac sveti beli bik u koga se Pasifaja zaljubila u Minosovom odsustvu.
Fajlovi:
4767359.jpg
(46.9 Kb)
·
4438623.jpg
(35.2 Kb)
FORTIS FORTUNA ADIUVAT
|
|
| |
|
|
post # 15 | 2014-01-28 , 6:02 AM
|
Jednorog
Prema mitologiji, jednorog je bijeli konj s rogom na čelu, čijim tijelom teče srebrna krv. Vjeruje se da onaj tko ubije to veličantveno biće i pije njegovu krv, bit će zauvijek proklet. Osim toga, vjeruje se da njegova krv spašava čovjeka na umoru, ali spašena osoba je tada osuđena na prokletstvo poluživota. Prah napravljen od njegovoga roga smatra se čudotvornim lijekom za sve bolesti. O njegovom postojanju nedostaje čvrstih dokaza, budući da su navodni jednorogovi rogovi zapravo izduženi prednji zub narvala, rijetke vrste morskoga sisavca.
Jednorogov je izgled ranije mnogim prirodnjacima izgledao sasvim moguć. Bijelo ili zagasito žuto krzno, vitko mišićavo tijelo, kratka razigrana griva, brzina pokreta i ono najistaknutije, bijeli, veliki uvrnuti rog koji raste iznad njegovih očiju. Doživljavalo ga se kako dostojanstvenu životinju laganoga hoda, vitkoga tijela, duge grive, ponosno naglašenoga vrata i plemenitih krupnih očiju.
O jednorogu se piše već više od 3000 godina. Pisci su najčešće ljudi zdrastvenoga i društvenoga ugleda. U njihovim očima jednorog je zaista postojao. Godine 1905. slovački su radnici, prokopavajući okno u jednom rudniku, otkrili životinjske kosture, a pretpostavljalo se da su to bili ostatci legendarnoga jednoroga, no istraživanja su se nastavljala. Dokazi postojanja jednoroga više se nisu našla.
Fajlovi:
7382462.jpg
(112.8 Kb)
|
|
| |
| Legenda: [Administrator] [Super Moderator] [Moderator] [Urednik] [Forum Moderator] [VIP] [Donator] [Korisnik] |
|
